Na jugoslovenskim ulicama već godinama odzvanjalo je "marke, marke", od NATO bombardovanja prošlo je pet mjeseci, privreda se sporo oporavljala, a inflacija ponovo rasla.
Drugo novembarsko jutro 1999. godine za građane manje federalne jedinice Savezne Republike Jugoslavije označilo je prekretnicu - u Crnoj Gori je njemačka marka priznata kao zvanična valuta, ravnopravna sa jugoslovenskim dinarom.
Tadašnji ministar finansija Miroslav Ivanišević u razgovoru za BBC na srpskom prisjeća se da su to bili prelomni trenuci za razvoj cjelokupnog ekonomskog sistema Crne Gore.
"To je bio jednostran i rizičan potez - Beograd naravno nije bio upoznat sa detaljima i bio je oštro protiv takvog projekta".
"I ne samo Beograd - čitava međunarodna zajednica bila je protiv takvog projekta jer su cijenili da projekat ide ka razbijanju savezne države, ali mi nijesmo mogli da se povlačimo zbog svih negativnih konsekvenci koje smo već trpjeli", kaže Ivanišević.
Paralelna upotreba marke i dinara u Crnoj Gori trajala je godinu, da bi se potom crnogorske vlasti opredijelile za isključivu upotrebu njemačke valute.
"Sve je urađeno i djelimično spontano jer je njemačka marka bila prisutna u gotovo svim transakcijama", kaže on.
"Crna Gora je uradila korak više i samo ozvaničila upotrebu marke", kaže ekonomista Dejan Šoškić, nekadašnji guverner Narodne banke Srbije.
Zvanična Podgorica je 2002. zajedno sa zemljama eurozone kojima Crna Gora ne pripada, umjesto njemačke marke preuzela euro kao valutu.
Na političkoj i ekonomskoj pozornici 1999. skicirani su uslovi u kojima je prelazak na marku u Podgorici viđen kao jedini put.
Republičko rukovodstvo Crne Gore bilo je u zavadi sa srpskim režimom Slobodana Miloševića koji je kontrolisao i savezni nivo vlasti uz pomoć crnogorskih političara koji su u matičnoj republici bili opozicija.
U sferi ekonomije, inflacija je počela da raste, oporavak zemlje poslije NATO bombardovanja nije bio jednostavan, pa se pred strateškim odlukama nalazila i Narodna banka Jugoslavije (NBJ) na čijem čelu je tada bio guverner Dušan Vlatković.
"Nekontrolisano štampanje dinara koje prati visoka inflacija, donijelo je posljedice za građane Crne Gore koji nikako nisu mogli da utiču na politiku NBJ.
"Inflacija je zapravo bila porez za finansiranje ratova i svega protiv čega je politički bila Crna Gora", objašnjava Miroslav Ivanišević.
Zvanična Crna Gora razmatrala je dvije varijante - štampanje sopstvenog novca ili uvođenje strane valute.
"Sa svim naslijeđem iz prethodnog perioda, mentalnim sklopom - pitanje da li bismo u situaciji štampanja sopstvene valute bili dovoljno disciplinovani, pa smo se zato opredijelili za uvođenje njemačke marke."
Tadašnji ministar finansija prisjeća se da je odluku o uvođenju marke donio crnogorski državni vrh - predsjednik Milo Đukanović, premijer Filip Vujanović uz konsultacije sa Monetarnim savjetom, Službom platnog prometa, Ministarstvom finansija, istaknutim pojedincima iz ekonomske struke.
Strani eksperti uključili su se tek na kraju procesa, kaže Ivanišević i dodaje da je dugo izostajala i politička podrška sa Zapada.
"Soroš fondacija je međunarodnim vezama pomogla da uopšte dođemo u poziciju da razgovaramo na tu temu. Bundesbanka je bila uključena u ovaj projekat u strogo tehničkom smislu - konverzije njemačkih maraka u apoensku strukturu koja je bila potrebna da se otpočne projekat", kaže Ivanišević.
U završnoj fazi priprema, Ivanišević je sa predsjednikom Đukanovićem putovao u Vašington, u pokušaju da objasni poteze tadašnjoj američkoj državnoj sekretarki Medlin Olbrajt.
"Mi smo iznijeli naše argumente, ali je gospođa Olbrajt bila izričito protiv tog projekta", navodi Ivanišević.
Marke umjesto banana
Operacija je izvedena iz - vazduha, avionom.
Avion je imao teret od 34 tone jer je novac trebalo zamijeniti u apoensku strukturu koja je nama odgovarala - tu je bilo mnogo kovanica od jedne marke, sitnijih feninga.
"Avion je sletio u Dubrovnik jer je podgorički aerodrom bio pod blokadom Vojske Jugoslavije.
"I granica je bila kontrolisana, ali nekako smo uspjeli - novac je prevožen šleperima kojim se inače voze banane ili tako nešto jer je jedna crnogorska firma ustupila kamione", opisuje Ivanišević kako je marka došla u Crnu Goru.
Bio je to novac potreban da se sistem pokrene - isplati prva tura plata i penzija, obaveza države prema građanima i privredi.
Tadašnji mediji pisali su o strahovima od inflacije i nekontrolisane promjene cijena.
Radio B92 izvještavao je da su nove cijene benzina, dizela i mazuta više nego ranije, a kontrolisana cijena hljeba i mlijeka takođe je nešto viša u odnosu na raniju, dinarsku.
Nedjeljnik Vreme piše da je kurs na ulici već prvih dana bio 17,5 dinara za jednu njemačku marku, dok je zvanični kurs bio postavljen na 17 dinara.
"Projekat je pobijedio onda kada su ga građani prihvatili - kada su oni počeli da vade novac iz slamarica i tako povećavaju novčanu masu".
"Tog trenutka su bili sniženi ili eliminisani svi rizici", kaže tadašnji crnogorski ministar finansija.
Naposlijetku, posljedice nijesu bile previše vidljive ni u zajedničkom jugoslovenskom sistemu.
"Crnogorska privreda nije ni približno velika poput srpske, a i u Srbiji je postojao neformalni dvovalutni sistem, pa to nije izazvalo veće nestabilnosti", prisjeća se profesor Ekonomskog fakulteta Dejan Šoškić.
Sa dvije na jednu valutu
Poslije godinu paralelne upotrebe marke i dinara, Podgorica se opredijelila za isključivu upotrebu njemačke valute.
"Kada ste u dvovalutnom sistemu, vi imate situaciju podijeljenog povjerenja u slabiju valutu pa se transakcije obavljaju u čvrstoj valuti".
"To stvara dodatnu količinu slabije valute i pritisak inflacije u domaćoj valuti - zato nije dobar dvovalutni sistem", objašnjava Šoškić.
Nekadašnji srpski guverner kaže da se mogu prepoznati pozitivne posljedice ove crnogorske odluke.
"Ta odluka je omogućila da se relativno brzo obuzda inflacija - ne na nivou inflacije u Njemačkoj, ali znatno nižem nego u ostatku Jugoslavije, što je ostala činjenica sve dok je postojala državna zajednica".
"Danas u Crnoj Gori nema deviznog rizika, nema valutne klauzule, nema situacije da se plate primaju u jednoj, a krediti podižu u drugoj valuti."
Šta se dobilo, šta izgubilo?
Ipak, za stručnjake ovakva odluka ima i drugu stranu medalje.
"Odricanje od sopstvene valute znači i odricanje od mogućnosti kreditora u posljednjoj instanci - ne postoji niko ko može da odobri kredite, ako dođe do problema sa likvidnošću, količine deviznih rezervi za takve poslove su ograničene.
"Gubitak domaće valute znači i gubitak domaće monetarne politike - ne možete uticati na visinu kamatne stope, niti učestvovati u dobiti od emitovanja valute", zaključuje Šoškić.
Dvije decenije kasnije, Miroslav Ivanišević raduje se sjećanjima na odluke koje su tada donijete.
"To je bilo slavno vrijeme - učestvovati u izgradnji ekonomskog sistema jedne države.
"Osjećao sam veliku energiju, ambiciju da radite sve da pomognete svojoj državi."
Tadašnji prvi čovjek crnogorskih finansija svjestan je da se o svim posljedicama ove odluke može debatovati, ali je uvjeren da joj je ishod pozitivan.
"Kada je u pitanju struktura privrede Crne Gore, smanjenje transakcionih troškova i povjerenje investitora, posebno u ključnim razvojnim sektorima poput turizma, marka, odnosno euro je vjerovatno bolje rješenje.
"Kad smo već ponosni izdržali ovih 20 godina, mislim da je to dobro rešenje", zaključuje Ivanišević.
