Čuvena beogradska slikarka, Anđelka Bojović, koja je bila u jednom mandatu dekan Fakulteta likovnih umetnosti otkrila je da je bol za sinom Nikolom Bojovićem, koji je ubijen u aprilu 2013. godine, potpuno promijenio njene poglede na život, a da tugu za njim liječi odgajajući njegovu djecu.
U potresnoj ispovijesti ona je otkrila i da je njen stariji sin Luka, koji se smatra nasljednikom "zemunskog klana", u španskom zatvoru, gdje služi kaznu od 18 godina, provodi slikajući.
SMRT DJETETA
- Ja sam Luku savjetovala da piše o susretima u zatvoru, jer tamo cirkulišu najrazličitiji karakteri sa različitim ljudskim sudbinama. Međutim, olovke su po zatvorskim pravilnicima zabranjene. Na moje iznenađenje, počeo je da slika. Poslala sam mu jedan priručnik za slikanje. On je napravio fantastične stvari. Rekla sam mu: "sine, samo slikaj i radom ćeš mnogo toga naučiti i svoju ličnost ćeš tako unapređivati". On je perfekcionista i uporan čovek. Psihički je jako stabilan i skroz se sačuvao, to mi je najvažnije - rekla je Anđelka.
Na pitanje da li razgovaraju o budućnosti i da li se plaši da će Luka po izlasku željeti da osveti brata, ona je slegla ramenima...
- Ne znam šta će kad završi. Važno mi je samo da je živ i zdrav. Vjerujem da smo svi propatili mnogo, a zadovoljni smo što su počinioci Nikolinog ubistva osuđeni i mahom je zadovoljena pravda. Nikada neću razumjeti taj soj ljudi, taj ljudski otpad. To su zvjeri koje bacaju rukama pet kada ubiju čoveka i ljube se - ogorčena je ona.
Anđelkin mlađi sin Nikola ubijen je nedaleko od kućnog praga prije šest godina. Kako kaže, prvih godinu dana je mrzjela cijeli svijet i sklanjala se od ljudi jer je morala da odboluje u miru.
- Najstrašnije što može da se dogodi jednom čovjeku, desilo se meni. U životu majke koja izgubi dijete ništa više nije isto, sve se mijenja. Bila sam pala do dna, a onda su me trgli riječima: "Pa čekaj, ti imaš još dvoje djece. Imaš Luku i imaš Mariju i unučiće". Onda sam se trgla i suzu nisam pustila, a ja na saznanje da ga više neću vidjeti i da ga nema i ne pristajem. Na život, to kad preživiš, ako preživiš, počinješ da gledaš mnogo blagorodnije i postaješ čovjek koji čini dobro i tako se spasava. Razvila sam filozofiju da treba da živim umesto Nikole, jer dok živim ja, živjeće i on - priča Anđelka.
Ona svaki dan prolazi pored mjesta gdje je Nikola zverski ubijen, prekrsti se i pomisli na njega.
- U dubini duše mislim kako će moje sunce, moj Nikola, jednog dana kod mene doći. Reći ćete da se tako samo zavaravam, ali zašto da to ne radim ako je to potrebno za moj opstanak?! Živim za to da mislim na njega i da gledam njegovu djecu umesto njega - kaže ona.
SA VUKOM JE NESTAO I DIO MOG ŽIVOTA
Istaknuta slikarka prisjetila se i vremena koje je provela sa suprugom Vukom Bojovićem, pokojnim direktorom zoološkog vrta.
- Vuk i ja smo krenuli od nule. Ništa nismo imali, a uzeli smo se u velikoj ljubavi, u želji da ćemo zajedno stvoriti sve! To je bilo vrijeme kada je bilo normalno graditi sve ispočetka. Dok smo se kućili, iako trudna, išla sam pješke da bih uštedjela pare od autobuske karte, da bismo kupili nož, koji je koštao kao ta karta. Sa Vukovom smrću nestao je i jedan moj dio života. Tokom naše veze, Vuk me je naučio da on ima dio života samo za sebe. Strategija da ga ne jurim, jer bih u tome samo izgubila sebe, pokazala se kao ispravna - kaže Anđelka.
U SLIKAMA SU MOJE EMOCIJE
Govoreći o slikarstvu, Anđelka kaže da slike voli da prodaje ljudima koje poznaje kako bi znala gdje su, da može opet da ih vidi.
- U svakoj slici sam ostavila dio sebe, dio emocije, dio svoje muke i bola ili dio sreće. Sjećam se da sam tokom bombardovanja slikala neke crvene usne i mnogo sam se mučila da ih završim. Nije išlo sve dok u pola 10 uveče nisam čula da kreću iz Avijana ka nama. Počela sam krvnički da psujem i pritegla sam neku karmin crvenu tubu i u sekundi završila usne. U magnovenju iz očaja i nemoći što nas bombarduju sam isprovocirana da stvaram - kaže Anđelka.
