Čine je i oni koji su svojim osobenjaštvom ili neobičnim sudbinama ispisali more anegdota i priča koje se i danas pominju, prepričavaju i prenose sa generacije na generaciju. Upravo takvim ljudima bavio se novinar i publicista iz Bara, Željko Milović, koji je nedavno objavio dvotomnu monografiju „Ljudi iz grada bez vrati; (Ne) zaboravljeni Barani 20.vijeka“.
Tokom ljeta promovisao je širom barske opštine, na mjestima netipičnim za bilo koju vrstu kulturnih programa. Do kraja turneje, ostala je još jedna adresa, početkom novembra: restoran „Izvor“, u okviru Kulturnog kalendara Sutomora. U intervjuu za Pobjedu, Milović govori o nastanku knjige, gradu u kojem je odrastao, njegovim ljudima i sudbinama.
POBJEDA: Dvotomna monografija ima neobičan naslov „Ljudi iz grada bez vrati“. Zbog čega ova sintagma? Kako je nastala?
MILOVIĆ: Prvi topolički zanatlija, obućar Šeko Bubić, inače Starobaranin, poslije posla je svraćao u kafanu u svom dijelu opštine. Zapitkivali su ga prvih dana „kako je dolje“ („dolje“ - Topolica, novonastalo urbano sjedište pored mora), a on bi odgovorao rezignirano: „Pušti, to ti je, more, grad bez vrati“. U te tri riječi je sublimisana sva narodna mudrost o mjestu u koje se stalno i nesmetano dolazi, a iz koga se rijetko odlazi, koje je otvoreno za sve, dobre i loše, dokonjake i poslovne ljude, oriđinale i uglednike... Ta sintagma je u majstor Šekovom slučaju nosila i dozu bunta, i sjete, i ljutnje, ali i mirenja sa sudbinom, idealna za naslov knjige.
POBJEDA: Ko su (ne)zaboravljeni Barani 20. vijeka? Kakvi su to ljudi?
MILOVIĆ: Rukovodio sam se ličnim osjećajem da bismo neke ljude morali da zapamtimo, i pri tome se nijesam odlučio da to budu oni koji su bili na čelu poslijeratnih opštinskih i partijskih struktura, niti državnih preduzeća... Nema ni crkvenih velikodostojnika, ni profesora iz obrazovnih ustanova, iako su mnogi među njima bili za primjer i gradu i rodu. Izuzeci među njima uvršteni su po sasvim drugim kriterijumima. Želio sam da ispričam priču o malim ljudima, odnosno ličnostima koji su činili Bar onakvim kakvim je on bio – otvoren za sve tri vjere, u kojem su ljudi različitih nacija funkcionisali i živjeli na najbolji mogući način. Među njima ima i onih koji su bili na različitim stranama, ali su svi zajedno bili Bar. Trudio sam se da ti „obični“ ljudi, naše komšije, koji su oblikovali naše živote na jedan poseban način, kroz moralne norme što su bile drugačije nego sada, ostanu upamćeni. Oba toma donose širok dijapazon dragih ljudi, od kapetana i ljekara do prodavca sjemenki i ribara, od slikara do inženjera, od berbera do pronalazača, od konobara do prvih učesnika na Olimpijadi...
POBJEDA: Koje ste sve izvore koristili za potrebe ove monografije?
MILOVIĆ: Važno je istaći da knjiga nije anegdotskog tipa, već je, što bi rekao jedan od onih koji su pomagali u njenom nastanku, mr Ivan Jovović, „pisana stručnim, ali pristupačnim jezikom u kojem je prikazana socijalna istorija Bara, a za sve postoji adekvatna faktografija, i sve se činjenice mogu provjeriti“. Do tih činjenica sam dolazio tragajući za dokumentima i člancima po arhivama i bibliotekama, ali i ljubaznošću nekih ljudi. Posebnu zahvalnost dugujem prof. Milanu Šćekiću, koji mi je ustupio bogat fond arhivske građe. Isto važi i za naučne radnike i publiciste iz Subotice, Cetinja, Berana, Splita i Rima, jer su sa mnom dijelili saznanja o nekim ličnostima i događajima, meni nedostupna. Imao sam sreću da se trogodišnji posao „otvarao sam od sebe“, jer su me svugdje dočekivala širom raširena vrata.
Knjigu ne bi bilo moguće napisati bez pomoći potomaka i/ili bliskih rođaka i prijatelja ljudi čije su životne priče obrađene u njoj. Oni su popunjavali praznine, iz škrinja i albuma vadili stare fotografije, ugovore, pisma, dopise, priznanice... Bez njih bi knjiga bila gomila suvoparnih podataka. Familija Masoničić, koja je bila uz mene kao spiritus movens čitavog projekta, od prvih predavanja koja su izrodila monografiju do štampanja i promocija, omogućavala mi je kontakte s ljudima - tamo đe ja nijesam bio prepoznat kao novinar i pisac, niti kod starijih Barana kao „sin Ilije Grka“, bio sam onaj koga su oni doveli u nečiju kuću i preporučili, što se ne može novcem platiti.
POBJEDA: Da li su neki novi materijali, saznanja ili podaci dirnuli u neke ustaljene barske legende, mitove i predstave o ljudima i događajima?
MILOVIĆ: Svi smo mi na Balkanu, na ovaj ili onaj način, mitomani. Ali, isto tako, niko od nas više ne voli da ruši mitove i njihove junake. Nije bilo drugačije ni sa ovom knjigom. Neke stvari se, nažalost, nisu događale bajkovito kakvim smo ih zamišljali. A druge su se, na sreću, događale na ljepši način od očekivanog. Mislim da je knjiga izbarabarila stvari, postavivši sve na svoje mjesto.
POBJEDA: Monografiju ste promovisali uglavnom u netipičnom ambijentu, tačnije u brojnim mjesnim zajednicama, selima, imanjima, parkovima... Zašto je bilo potrebno otići u ta naizgled daleka i nepristupačna mjesta za širu publiku?
MILOVIĆ: Nakon što monografija o Baranima, kao centralno djelo toga tipa unazad nekoliko godina, nije uvrštena u program Barskog ljetopisa, odlučili smo se da knjigu „donesemo“ onima kojima je namijenjena – Baranima. Pokrenuli smo prvu književnu turneju ikada u barskoj opštini. Počeli smo u mojim Zupcima, gdje se skupilo više ljudi nego što selo ima stanovnika, nastavili u Dobroj Vodi – „Makini Vučinića“, objektu porodice čiji predak, kapetan Nikola, otvara knjigu o (ne)zaboravljenim Baranima. Promocija u Starom Baru održana je na platou ispred nekadašnje Narodne čitaonice, prostoru koji nije u upotrebi duže od stotinu godina, a meni je posebno draga bila ona na Staroj Topolici, kod ostataka Ćićovog i Teta Danijelinog autobusa za zabavu, gdje su se te noći, prvi put nakon 1941. i fašističke okupacije, pojavili potomci porodice Dekleva, samo za tu priliku pristigli iz Kanade.
Uslijedio je Ostros, pa promocija za jedina dva žitelja sela Đuravci, zatim Virpazar, i na koncu Kapljeva, na imanju Masoničića u specifičnoj atmosferi. Centralna promocija je bila u Dvorcu kralja Nikole, a tim povodom su, u ime svojih predaka, gostigovornici došli iz Tetova, Subotice i Podgorice.
POBJEDA: Kada se sve sabere, jeste li zadovoljni?
MILOVIĆ: Sve doživljeno na devet lokaliteta bilo je kao odlazak „s druge strane ogledala“. Skeptično sam očekivao promocije sa malo ljudi i bez interakcije publike i učesnika, a sve se pretvorilo u śednike na kojima su se sreli ljudi koji se dugo nijesu vidjeli, koji su dugo razgovarali i pričali o ljudima iz knjige ili gradu uopšte. Ostajalo se satima nakon promocija. Što reče jedan od posjetilaca, „napokon su Barani imali đe da se skupe, a ne samo na pokajanjima i sahranama“. Sve se poklopilo sa suštinskom misijom knjige – podsjetili smo se znamenitih barskih ličnosti, ali i pokazali da je narod željan priče i druženja u vremenu kada se komunicira preko mobilnih telefona ili društvenih mreža. Oživjeli smo uspomene, a svaki takav potez sam po sebi donosi čaroliju. I emocije. Bilo je dosta suza na turneji. Ispalo je na koncu po onoj staroj – „nikad ne znaš zašto je nešto dobro“. Da je knjiga uvrštena na Ljetopis, bio bih, i bili bismo, mnogo siromašniji. I uskraćeni za iskreno uživanje.
POBJEDA: Koje priče ili anegdote su na Vas ostavile najveći utisak?
MILOVIĆ: Knjiga baca novo svijetlo na pojedina dešavanja iz Drugog svjetskog rata, ali i na tragične događaje nakon oslobođenja, na čemu izuzetno zahvaljujem sagovornicima koji su sa mnom podijelili sjećanja i zapretene gradske tajne o kojima se nije govorilo. Posebno sam ponosan što je prvi put ispričana cjelovita priča o usponu i golgoti braće Marić, najbogatije predratne porodice, zatim na činjenicu da se kroz sudbinu jednog hotela na gradskoj obali može spoznati kompletna istorija jedne familije, konkretno porodice Dekleva, ali i grada uopšte. Ovom knjigom, i fudbal je dobio sasvim realne obrise vremena kad je prvi put zaigran u Baru, sa imenima igrača i rezultatima, što je poseban kuriozitet. Posebno sam uživao u detektivskom otkrivanju ko je misteriozni Italijan Marčelo, fudbaler koji je tokom rata zaigrao za barski „Crnojević“ protiv ekipe okupatorske vojske, dakle protiv svojih.
POBJEDA: Kakav je danas Bar kao grad?
MILOVIĆ: Kao i svi gradovi u ubrzanom razvoju, plaća danak urbanizaciji, kontrolisanoj i onoj drugoj, a stepen migracija u posljednje tri-četiri decenije je toliki da se danas teško može reći ko je Baranin i šta je Bar uopšte. Naravno da sam ja bespovratno zaljubljen u Staru Topolicu mog djetinjstva, sedamdesetih, oivičenu sa tri ulice, morem i magistralom, i u Stari Bar sa kafanom Oma Krčika i kadaifom Karađuzovića, i u Pristan sa portićem i bioskopom sa limenim krovom iz priča moga oca, ali tog Bara više nema, osim u knjigama i u razgovorima kad se sretnemo na desetak minuta u trci između banaka u Ulici maršala Tita. Spoznaja da taj Bar, „od onada“, nepovratno nestaje, bila je osnovni pokretač nastanka ove monografije.
