Marija Zogović, prva je djevojka koja je ušla i izašla iz Centra za tretman zavisnica na Kakarickoj gori. Uspjela je da izađe iz paklenog lavirinta i petnaestogodišnju ,,aktivnu fazu“ zamijeni zdravim načinom života.
Ovoj hrabroj ženi oporavak je probudio uspavanu ljubav prema planinama, donio ,,primirje sa samom sobom“, uspješan povratak na Ekonomski fakultet i misiju da spašava mlade živote kroz predavanja na kojima nesebično govori o tamnoj strani svog života.
POBJEDA: Vratila si se na pravi put, suočila sa zavisnošću. Reci nam nešto o tom periodu i odluci da odeš na liječenje?
ZOGOVIĆ: Bilo je teško suočiti se sa razlozima zbog kojih sam se drogirala i stvarima koje sam uradila zbog droge. Naročito, gledati se u ogledalu i reći sebi: ,,Marija, tvoj život je jedan veliki promašaj“. Nakon toga, uz podršku stručnog tima, laganim koracima krećem ka vratima izlaza iz godina lutanja kroz lavirinte pakla.
POBJEDA: Koliko je trajala tvoja „aktivna faza“ i koliko dugo si bez poroka?
ZOGOVIĆ: Trajala je punih 15 godina. Juče je bilo tri godine i devet mjeseci kako ne konzumiram nikakve psihoaktivne supstance, uključujući alkohol i cigarete.
POBJEDA: Koju poruku bi poslala zavisnicima koji se još nijesu odlučili na liječenje?
ZOGOVIĆ: Da to, sebe radi, učine što prije kako ne bi gubili vrijeme da istinski žive i uživaju u životu. Pritom, ne treba da ih brine što će reći drugi. Oni ionako nijesu hodali u njihovim cipelama. Čak i njihov oprost nije toliko bitan. Važno je oprostiti sebi.
POBJEDA: Osim planinarenja, u čemu je razlika između tvog života nekada i danas?
ZOGOVIĆ: Promijenila sam poglede na život, ljude oko sebe i svijet u kome živim. Brinem o tome kako ću se osjećati sjutra zbog onoga što radim danas. Ulicu i drogu zamijenila sam fakultetom i sportom.
POBJEDA: Opiši kako sada izgleda tvoj dan?
ZOGOVIĆ: Trebala bi mi cijela strana da nabrojim sve što uradim u toku dana. Nije mi teško da tako funkcionišem. Na taj način stvaram i vrijeme za uživanje, za planinu. Energija mi je takva da me sjedjenje i ležanje umaraju. Grad je divljina, a planina pitomina. Svakome je potreban mir i osluškivanje tišine. Planina to pruža.
POBJEDA: Tvoj povratak na fakultet uslijedio je nakon 15 godina. Kako si to doživjela?
ZOGOVIĆ: Iako mi je jasna bila želja da okončam studije (očekujem da će to desiti u januaru naredne godine), priznajem, plašila sam se susreta sa mnogo mlađom generacijom. Međutim, već od prvog dana, zahvaljujući profesoru Veselinu Pavićeviću, nailazila sam na prijatna iznenađenja. Lako sam sklapala poznanstva. Za kratko vrijeme okružila sam se koleginicama i kolegama među kojima sam pronašla one sa kojima danas dijelim veoma bliska, prijateljska osjećanja.
POBJEDA: Uskoro će te upoznati i treća generacija brucoša na Ekonomskom fakultetu?
ZOGOVIĆ: U naredni petak, treću godinu zaredom, na časovima sociologije govoriću o tamnoj strani mog života. To mi je omogućio profesor Pavićević, kao priliku da ispunim jedan od ciljeva u mom novom životu - da pokušam da spasim makar jedan mladi život, a profesor, kako sam kaže, da ispuni svoju profesionalnu i roditeljsku dužnost. Inače, u međuvremenu, sam na temu prevencije bolesti zavisnosti govorila osnovcima i srednjoškolcima u Kolašinu i Podgorici. Interakcija koju sam ostvarila s njima uvjerila me je da im iskrena ispovijest zavisnice u oporavku znači više od onoga što slušaju i gledaju na televiziji. To je dovoljan razlog da nastavim s onim što sam već nazvala ciljem u mom životu.
Usponima pobjeđujem mane, a jačam vrline
POBJEDA: Koliko često planinariš? Koje vrhove si popela?
ZOGOVIĆ: Planinarenjem sam počela da se bavim nakon izlaska iz Centra za tretman zavisnica na Kakarickoj gori. Odlaske na planinu i penjanje vrhova intenzivirala sam posljednjih godinu i po. Popela sam više od 50 različitih vrhova u Crnoj Gori. Neke sam pela i više puta (primjera radi Volušnicu osam puta). Među njima izdvajam izuzetno tehnički i kondiciono zahtjevne vrhove Prokletija kao što je Maja jezerce, potom vrhove Moračkih planina i Komova, naravno i vrhove Durmitora sa naglaskom na Bobotov kuk. Najviši vrh koji sam ispela je Marmolada, 3.343 mnv na Dolomitima – italijanski Alpi. Učinila sam to ljetos na ekspediciji sa PK Visokogorci.
POBJEDA: Što za tebe znači planinarenje?
ZOGOVIĆ: Daje mi osjećaj uzvišenosti. Sa svakim usponom i popetim vrhom pobijedim jedan dio sebe, onaj koji ne valja, sopstvenu manu, a udvostručim vrijednost onom dijelu karaktera koji pripada vrlinama, sposobnostima i iskustvu. Istovremeno, tokom uspona ne postoje problemi, ne razmišljam kako ću da platim račune, o spremanju preostalih ispita, već o narednom koraku, jer jedan pogrešan može skupo da me košta. Tad ne postoji ništa drugo. Samo ja i moja bit.
POBJEDA: Kakve te emocije prožimaju kada stigneš na željeni planinski vrh?
ZOGOVIĆ: Sa izlaskom na vrh moja se vjera učvršćuje, mentalna i fizička snaga bivaju jače, a duh pozitivniji. Osjećaj sreće je veći i duži ukoliko je put teži.
POBJEDA: Ispela si mnoge vrhove naših planina. Izdvajaš li neke?
ZOGOVIĆ: Da. To su vrhovi Prokletija. Volim njihovu dostojanstvenu tišinu, njihovo gordo paranje neba i markantnost kojom opijaju.
