Naravno, relevantan izvor za ovako ozbiljnu tvrdnju ne postoji, ali Raković ima svoju metodologiju. Kao izvor citira “ličnu belešku”, a u pitanju je navodni razgovor sa jednim visokim funkcionerom Demokratske partije socijalista,koji nije imenovan.
I u ovom djelu knjige on se služi osvjedočenim falsifikatima, među kojima treba izdvojiti onaj o tome da je prema popisu iz 1909. godine u Crnoj Gori živjelo 95% Srba.Bajka beogradskog mitomana Rakovića, može da prođe kod nekog ko nije pročitao nijednu stranicu crnogorske istorije, pošto je popis na koji se on poziva, bio popis prema vjeroispovijesti.
PRAVOSLAVCI A NE SRBI
U tom popisu 95 % stanovništva su činili pravoslavci, a ne Srbi, kako falsifikuje Raković! Ako je želio da koristi popis kao istorijski izvor, Raković bi morao znati da je prvi popis po nacionalnoj osnovi u Crnoj Gori, sproveden1948-e godine i da su na tom popisu, nepunih 91% stanovništva činili Crnogorci. Međutim, on ovaj podatak ne spominje jer bi obesmislio njegovu tezu o asimilaciji Srba.
Izostavlja da je na popisuiz 1991-e godine, procenat Srba u Crnoj Gori bio nešto iznad 9%,a prema popisu iz 2011-e godine, Srbi čine 29% stanovništva Crne Gore.
Prema tim podacima nema govora o asimilaciji Srba u Crnoj Gori, što se ne bi moglo reći za položaj Crnogoraca u Srbiji kojih je na popisu iz 1991-e bilo oko 140.000, da bi do popisa 2011-e njihov broj pao na oko 40.000.
NAVODNI PROGON
Kada piše o navodnom progonu Srba u Crnoj Gori, Raković u prvi plan ističe položaj Mitropolije crnogorsko-primorske, pokušavajući čitaocima predstaviti da na taj način crnogorska vlast progoni srpstvo i pravoslavlje. U pokušaju da objasni tu navodnu ugroženost navodi slučaj limene crkve koju je Mitropolija vojnim helikopterom 2005. godine postavila na vrh Rumije.
Kako postavljanjem ovog objekta na planinski vrh nije ispoštovan ni jedan pravni propis Crne Gore, ova crkva je proglašena nelegalnim objektom koji treba ukloniti, što za Rakovića predstavlja ključni dokaz progona pravoslavlja iz Crne Gore.
Raković međutim ne spominje da ovaj objekat nije izazvao tako veli problem zbog nedostatka formalnih građevinskih dozvola, već zbog činjenice da je njegovim postavljanjem Mitropolija narušila viševjekovnu tradicionalnu manifestaciju iznošenja krsta sv. Vladimira Dukljanskog, događaja u kome su učestvovale sve tri konfesije u Baru. Tu epizodu Raković zaobilazi i umjesto spomena jedinstvenog primjera međuvjerskog sklada u Crnoj Gori, on potencira navodnu ugroženost Mitropolije.
PITANJE CPC
Na sličan način Raković otvara i pitanje Crnogorske pravoslavne crkve, koju pominje pod znacima navoda, tvrdeći da je ona 30. decembra 1903 godine,Ustavom Svetog sinoda, nekanonskim putem proglašena autokefalnom. Ovaj “svestrani istoričar” ili zaista nije dovoljno upućen u crnogorsko crkveno pitanje ili svjesno obmanjuje svoje čitaoce jer ne spominje najrelevantnije istorijske izvore za ovu temu. Stoga u njegovoj knjizi nećete naći ni riječi o stavovima Valtazara Bogišića koji u knjizi “Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Sjevernoj Albaniji” objašnjava da Crna Gora,ima autokefalnu crkvu.
Ni slova iz radova jednog od najznačajnijih autoriteta crkvenog pitanja, Nikodima Milaša koji na više mjesta spominje autokefalnost Cetinjske mitropolije.
Za Rakovića, relavantan izvor za ovu temu nije ni Sintagma Vaseljenske patrijaršije iz 1855-e godine, u kojoj se pominje Crnogorska crkva kao autokefalna, kao ni tomos koji je Srpska pravoslavna crkva dobila od vaseljenskog patrijarha Melentija IV 1922-e godine, u kome se navodi da je Crnogorska crkva bila autokefalna.
ANTIDRŽAVA
U trećem dijelu knjige (Antidržava), opisujući predśedničke izbore 1996 (Milo/Momir) Raković pominje i hapšenje Miodraga Dake Davidovića, za kojeg kaže da je ugledni privrednik, čija se riječ u tom gradu (Nikšiću) posebno cijenila. Pošto sam Nikšićanin, ovo me je posebno zainteresovalo. Nikad nijesam čuo od bilo kojeg Nikšićanina ovako pozitivno mišljenje o Davidoviću. Na koji način je Raković došao do ovih zaključaka?
Je li ponovo u pitanju njegov subjektivni doživljaj ili jednostavno obaveza da se oduži čovjeku, koji mu je, kako navodi u predgovoru, pomogao da izda ovu knjigu? I u ovom dijelu Raković koristi svoj omiljeni istorijski izvor: “lične beleške”.
Iz tih “beleški” u ovom dijelu knjige saznaćemo da je od neimenovanog visokog funkcionera DPS-a, čuo priču kako se Đukanović krajem 1999. ili početkom 2000. u Londonu susreo sa Džordžom Sorošem od kojeg je dobio nalog za secesiju Crne Gore. Opisujući događaje iz 2006. godine, Raković opet iznosi šovinističke stavove tvrdeći da bi zajednička država opstala da nije bilo manjinskih naroda – Albanaca, Hrvata i Bošnjaka. Za Rakovića su oni očigledno građani drugog reda, koji nemaju pravo da odlučuju o svojoj sudbini i budućnosti. Za teze o navodnoj neregularnosti referenduma iz 2006. ponovo koristi “lične beleške” tvrdeći da su brojni članovi OEBS-a potvrdili da je taj referendum predstavljao farsu, a visoki funkcioner DPS-a potvrdio kako je iznudama, ucjenama i korupcijom referendum “pokraden”.
Da zvanični i relevantni stavovi nijesu važni Rakoviću, potvrđuje i u djelu teksta o državnom udaru 2016. koji takođe pominje pod znacima navoda. Dok sa jedne strane dovodi u pitanje kredibilitet crnogorskih državnih institucija i njihov stav da je postojala namjera nasilnog preuzimanja vlasti u Crnoj Gori, ni jednim izvorom ne potvrđuje sopstvene tvrdnje već očekuje da mu se vjeruje na riječ kada kaže da je cijeli proces bio montiran, a da su lideri Demokratskog fronta žrtve režima. Zanimljivo je da je ova knjiga poslata u štampu 8. maja 2019-e godine, a da su presude optuženima u slučaju- Državni udar, izrečene 9. maja iste godine.
Da se radi o ozbiljnom naučniku, Raković se ne bi usudio da na taj način, piše u svojoj “naučnoj knjizi” o jednom sudskom procesu koji još uvijek traje, a pogotovo ako pri tome ne ponudi konkretne dokaze, kao što je ođe slučaj. Poštujuću svoje pravilo odbacivanja bilo kakve naučne metodologije, Raković pominje i odluku o zabrani ulaska četvorice “srpskih intelektualaca”. U ovoj grupi se nalazio i sam Raković, koji umjesto izvora, čitaocima nudi sopstveno tumačenje po kome je takva odluka donijeta “jer crnogorski naučnici nisu imali niti znanja niti kompetencije da se suoče sa njima“.
LIČNE BELEŠKE
Očigledno je da Raković ima izuzetno visoko mišljenje o sebi i svom naučnom radu, koje na njegovu žalost nije opravdano. Kroz nekoliko primjera jasno smo ukazali da se radi o doktoru istorijskih nauka, slabog naučnog potencijala i još manjeg znanja o Crnoj Gori. Ako sam ja, kao još uvijek, student istorije, uspio da u njegovoj knjizi otkrijem ovoliko falsifikata, grešaka, nelogičnosti i metodoloških propusta, neka se zamisli šta bi tek uradili crnogorski naučnici višeg ranga.
Pametnome dosta. (Autor je student istorije)
Prvi dio teksta pročitajte ovdje.
