Seniorska reprezentacija je na diobi posljednjeg mjesta u grupi, a mlada pretposljednja, ispred Farskih Ostrva koja imaju tri boda manje i utakmicu manje. Ne tako davno situacija je bila drugačija. Sjećam se vremena kada smo zauzimali, makar privremeno, prva mjesta u svojim grupama. Pokušavam da ta sjećanja potisnem u drugi plan, kako me sadašnjost ne bi ruinirala. Prije nego što se suočim sa onim što se desilo na utakmicama naših reprezentacija, moram, prevashodno sebi dati odgovor što se to dešava sa crnogorskim fudbalom? Što to nijesmo ili smo pogrešno činili da še nađemo u ovoj situaciji?
Svako iole upućen u problematiku domaćeg fudbala zna da su kod nas u bavljenjem ovim sportom enormno poboljšani. Maltene nema prvoligaškog kluba koji ne posjeduje dobre terene za treniranje i igranje utakmica. To su uslovi koji su u odnosu na nekadašnje mnogostruko poboljšani, neuporedivi. Samim tim jasno je da crnogorska fudbalska organizacija u tom pogledu radi dobar posao. Međutim, dobili smo što nijesmo imali, a izgubili ono po čemu smo bili prepoznatljivi ina evropskom nivou. Nekada smo imali mnogo djece talentovane za fudbal od kojih smo stvarali kvalitetne fudbalere. U bivšoj Jugoslaviji, koju su sačinjavale republike koje su imale izuzetan fudbalski potencijal, što je nastankom novih država kasnije i potvrđeno, bilo je veći broj igrača iz Crne Gore koji su bili članovi reprezentacije te zemlje i bili njeni perjanici.
Sada takvih, sem ponekog izuzetka, nema ni za crnogorsku seniorsku reprezentaciju. Nema ih ni u mlađim selekcijama. Treba vrlo jasno i glasno reći da se na našem tlu više ne stvaraju kvalitetni fudbaleri, nemamo ni u potencijalu ozbiljnih igrača. Osjećam, konstatujem, ali to je istina i ona najviše boli. Znaju to i u FS Crne Gore i preuzimaju razne mjere da bi se stanje popravilo. Međutim, očigledno da ono ljude iz crnogorskih klubova ne zabrinjava. Sve je podređeno osvajanju mjesta na tabeli koje vodi u evropska takmičenja, kako bi se zaradio novac i napunila klupska kasa. Problem je ogroman i treba animirati sve relevantne ljude kako bi se studiozno prišlo njegovom rješavanju.
Seniorska reprezentacija je igrala protiv Bugarske, koja nije bolja selekcija od naše, što se vidjelo u utakmici koju smo igrali na njihovom terenu. Pod vodstvom novog selektora i sa mnogo kadrovskih problema, stigli su u Podgoricu. Protiv takvih mi navijači, nepopravljivi optimisti, očekivali smo pobjedu naše ekipe. Kada sam saznao sastav koji će nastupiti, taj optimizam mi je splasnuo.
U viziji nijesam vidio način kako možemo postići gol. To što se selektor Hadžibegić opredijelio za formaciju i igrače koji imaju izražene odbrambene osobine, bilo mi je razumno. Međutim, prema mom mišljenju, u tome je pretjerao. Na sredini terena nije bilo igrača koji je mogao napraviti kreaciju i pas prema naprijed. Moj strah se obistinio. U prvom poluvremenu to nije bila reprezentacija koju smo do sada najčešće gledali. Igralo se lagano, lopta se držala na našoj polovini, a kada bi se prešlo preko centra, ona se vraćala unazad. Nijesmo prišli protivničkom golu.
Ni Bugari nijesu bili mnogo bolji. Nekoliko puta su zaprijetili s bočne lijeve strane, naše desne, gdje nam igra jedan od najiskusnijih i najstandardnijih reprezentativaca. Naši brzonogi krilni napadači oslanjali su se isključivo na individualne akcije jer su dobijali loptu na nogu. Za njihove sposobnosti prave lopte su u prostoru, a njih nije bilo. U drugom poluvremenu krenuli smo agresivnije i ofanzivnije. Stvarali smo gužve pred protivničkim golom, pa mogli i postići gol. Nijesmo, i ne treba za tim da žalimo. Niko ne treba da se ljuti na ove momke što ne postižu dobre rezultate. Mađutim, treba ako igraju onako kukavički kao u prvom poluvremenu. Zato ne čudi nezadovoljstvo publike na kraju utakmice.
Za reprezentaciju je uspješno debitovao igrač Zete Sekulić, što me izuzetno raduje. Zaintrigirao me još jedan detalj sa ove utakmice. Nevjerovatno je s koliko motiva i želje je odigrao Vukčević. Međutim, nikada ga nijesam vidio tako nervoznog. Razlog za to je ogromna želja za pobjedom.
Điđo je sa takvim emocionalnim stanjem postigao kontraefekt. Nije, a nije ni mogao da pruži ono što on realno može. Poštujem njegov odnos prema državnom dresu, ali mu iskreno preporučujem da se priprema za utakmicu tako da je, bez obzira na rezultat, igru ekipe ili suđenje, odigra mirno i staloženo. Tek tada će biti prava, uzdanica našeg tima.
Suprotno seniorima, naša mlada reprezentacija je na utakmici sa Sjevernom Makedonijom ušla prenaglašeno ofanzivno. Igralo se, kako selektor reče, za gol više. Siguran sam da to nije moglo biti produktivno. Pa, koji to tim u Crnoj Gori igra na taj način da bi igrači mogli identično igrati u reprezentaciji. Nijedan. U jednoj od prethodnih kolumni potencirao sam činjenicu da u reprezentaciji igra igrač koji igra u timu koji se bori za opstanak i koji nije odradio pripremni period, a ne igra igrač šampiona države koji je u pripremnom peroiodu igrao utakmice evropskih kvalifikacija. Vidio sam u mom okruženju da se misli da zamjeram selektoru. Naravno da to nije tačno.
Svaki selektor sastavlja tim po svom nahođenju. Navijačima niko ne brani da imaju svoj tim, što je irelevantno jer se selektorova važi. Nema selektora koji bi stavio da igra gori, a ne bolji fudbaler. Ako ništa drugo, on to ne bi uradio zbog sebe, zbog svog uspjeha. Na kraju krajeva svaki selektor, kao i svaki trener, svjestan je da ocjenu njegovog rada opredjeljuju postignuti rezulta ti na kraju takmičarskog ciklusa. Kvaka u prethodnom slučaju je odnos igrača prema reprezentativnom dresu. A to zašto ne igra, uslovno bolji, treba da se zamisli sam igrač, ali i ljudi koji vode njegov klub.
I u ovoj utakmici bilo je evidentno da mi nemamo igru, već da se oslanjamo na individualne kvalitete pojedinaca. Iz ove reprezentacije, koja igra na ovakav način, neće biti velike koristi za A reprezentaciju. Odakle onda ubuduće da crpimo igrače za nju? Mrka kapa.
Poslije svega postavlja se osnovno pitanje, kako dalje. Jedno je sigurno, naš odnos prema reprezentaciji ne treba da se mijenja (slaba posjeta na utakmici s Bugarskom je najava toga). Oni su naši, bolje od njih nemamo, i zato treba da ih volimo i kada igraju slabo. Trebamo ih voljeti ali ne i maziti. Ne smijemo sada osuti drvlje i kamenje na selektora i igrače. Nalazimo se ispred provalije, i ne treba pripomagati da u nju upadnemo. Nećemo valjda sahranjivati naš fudbal, naprotiv moramo mu pomoći. Očigledno je da selektor ne poznaje dobro naše igrače. Istina, teško ih je i upoznati za nekoliko treninga, a većina od njih u svojim klubovima ne igra da bi ih mogao gledati. Tek kada ih dobro upozna moći će relevantno da se opredijeli za taktiku koju igrači mogu sprovesti. Ni on, ni fudbaleri ne smiju da postanu robovi pobjede. Nama ona u nastavku ovog takmičenja nije nasušno potrebna. Treba da igraju hrabro i odvažno i da se konačno formira ekipa koja će postizati bolje rezultate.
