Ujediniti se, objašnjava on, jedino mogu dvije strane čija su glavna opredjeljenja i ciljevi isti ili slični, a položaj gotovo istovjetan.
„Niti se mogu praviti kompromisi oko temeljnih vrijednosti crnogorske države i društva. CPC i SPC se nikada ne mogu pomiriti, zbog toga što nijesu crkve istog naroda i države i zbog toga što su politički konfrontirane. Neobično jeste, ali je tako: glavne razlike između dvije crkve su u političkim, a ne teološkim stanovištima. To ukazuje da su one u suštini političke i nacionalne (neke i nacionalističke) institucije, a vjerske samo po imenu. Zbog toga mislim da je pomirenje nemoguće“, istakao je on.
Andrijašević navodi i da proces stvaranja pravoslavne crkve Crne Gore, bez nacionalnog predznaka, što je ideja predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, ne vidi kao stvaranje treće pravoslavne crkve u našoj zemlji, već vjeruje „da će svim akterima ovog procesa neka rješenja nametnuti okolnosti koje postoje nezavisno od naše volje, ali i da će na nastanak nekih okolnosti uticati i sama država“.
POBJEDA: Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović ponudio je svojevrsnu platformu za rješavanje crkvenog pitanja - formiranje pravoslavne crkve Crne Gore. Smatra da bi crkva bez nacionalnog predznaka stavila tačku na podijeljenost pravoslavnih vjernika. Kako gledate na tu inicijativu?
ANDRIJAŠEVIĆ: Najprije kao na prijedlog čija je namjera da se ponudi održivo, istorijski utemeljeno i pravedno rješenje takozvanog crkvenog pitanja u Crnoj Gori. Crna Gora je prije 1918. godine imala jednu pravoslavnu crkvu, koja je okupljala sve pravoslavne vjernike, koja je bila autokefalna i koja je bila institucionalno utemeljena kao crkva crnogorske države.
Zatim, ovu inicijativu tumačim i kao pokušaj da se učini korak ka ublažavanju raskola između pravoslavne dvonacionalne zajednice u Crnoj Gori. Ovaj raskol umnogome utiče na unutrašnju stabilnost Crne Gore zbog čega bi trebalo raditi na stvaranju uslova za smanjivanje njegovog intenziteta. Bilo bi idealno da jedinstvena pravoslavna crkva u Crnoj Gori okupi Srbe i Crnogorce, koji, pored svih razlika, moraju imati isti odnos prema državi Crnoj Gori i njenim najvažnijim vrijednostima.
Naravno, ovo je idealna varijanta, koja se kao sve idealne varijante nalazi u velikom raskoraku sa realnošću, ali mislim da ima smisla tome težiti. Napokon, ovu inicijativu predsjednika Đukanovića smatram prvim korakom ka stvaranju institucije pravoslavne crkve kojom se neće upravljati izvan Crne Gore i koja neće biti vjerska institucija druge države.
POBJEDA: Poglavari dvije pravoslavne crkve u našoj zemlji – Crnogorske pravoslavne crkve, koja je obnovljena 1993. i Srpske pravoslavne crkve, u razgovoru za Pobjedu kategorično su odbacili, kao neprihvatljivu, ovu ideju. Smatrate li da je moguće da crkveni poglavari promijene mišljenje?
ANDRIJAŠEVIĆ: Njihov stav mi je razumljiv, ali bi u ovom slučaju ipak trebalo da bude najbitniji stav države. Ako država hoće da uredi položaj pravoslavne crkve na ovaj ili onaj način, ona to može učiniti. Naravno, uz velike otpore. Sa državom koja ima takvu namjeru i koja posjeduje institucionalnu ozbiljnost, svaki crkveni poglavar, zbog dobra svoje crkve, mora pokušati da pronađe kompromis. Nažalost, crnogorska država danas ima prilično neujednačen i neprincipijelan odnos prema SPC, tako da se vjerski poglavari iskustveno nadaju da postoji dovoljno prostora za pogađanja i kompromise, te da će, kao i do sada, država uvijek biti strana koja popušta.
Opširnije u Pobjedi.
