Ovaj Ukrajinac tvrdi da je teatar centar nacije. Kaže da kad primijetimo da se pozorište pretvorilo u „divan sobu“, onda moramo da reagujemo. Sudeći po svemu što je do sada uradio, jedno je izvjesno - crnogorska publika 17. oktobra, za kada je zakazana premijera predstave, imaće priliku da bude dio evropskog i svjetskog gledališta i pogleda klasični komad u čitanju koje ruši pravila i postavlja nove standarde.
Glumački ansambl predstave čine Dejan Lilić, Žana Gardašević-Bulatović, Žaklina Oštir, Andrea Mugoša, Branka Stanić, Sanja Vujisić, Stevan Radusinović, Zoran Vujović, Dragan Račić, Gojko Burzanović, Aleksandar Radulović, Davor Dragojević i Jovan Krivokapić.
U razgovoru za Pobjedu, Andrij Žoldak govori o radu sa glumcima, univerzalnosti Čehovljeve drame, kao i izazovima koji slijede našem nacionalnom teatru.
POBJEDA: Poznati ste po alternativnom pristupu pozorišnim komadima. Koliko će se Vaše čitanje Čehovove drame „Ivanov“ razlikovati od dosadašnjih?
ŽOLDAK: Pokušaću da ovo odgovorim što slikovitije. Kakav je zapravo „Ivanov“? Potrudite se da zamislite realnu sliku, u kojoj postoji šuma, kao u crnogorskim selima. Takvih sela po Evropi ima malo, pa sam se trudio da to pažljivo iscrtam i prenesem. Potom, u tu sliku odjednom dolazi mali bacil, ćelijica koja nosi epidemiju. Ona počinje da mi lomi logiku te slike – na drvetu se pojavljuje nešto što se ne može desiti u realnom životu. „Ivanova“ ne pričam realistično.
Trudimo se da igramo realistično i držimo se Čehovljevog teksta. Ali, u svakoj sceni prikazujem gdje se dešava mutacija i gdje nastaje promjena. Kao da sada crtam Vaše lice, realno i tačno, a onda se u jednom momentu na Vašoj glavi pojavljuje rupica iz koje počinje da teče mlijeko. Sve je hiperrealistično, ali ipak postoji taj momenat u kom umjesto krvi teče mlijeko. To su mutacije koje su prisutne u svakoj sceni. Živimo u 2019. godini i danas se postavlja pitanje čime se umjetnost uopšte razlikuje od biznisa i politike. Želim da ljudi koji budu živjeli za nekih 200 godina, ako budu gledali slike ove predstave, budu svjesni u kakvom smo vremenu živjeli. Kao što mi gledamo slike, čitamo knjige iz 17. vijeka. Ovo je poruka za ljude poslije nas. U Rusiji se sa velikim pijetetom odnose prema Čehovu, ali posebno mi je privukla pažnju opservacija jednog poznatog engleskog kritičara, koji je primijetio da se kod Čehova može nazrijeti ono što će se kasnije pojaviti kod Beketa i Joneska – pozorište apsurda. Pozorišta u postjugoslovenskim zemljama, ili u Ukrajini, kasno su otvorila tetatar apsurda. A Čehov je to radio početkom 20. vijeka. U ovoj predstavi naglašavam njegovu bliskost drugim apsurdistima.
POBJEDA: Da li moderni teatar ima obrazovanu publiku? Uspijevaju li mladi ljudi
da dođu do suštine koju komad nosi?
ŽOLDAK: Pozorište postoji da bi uticalo na publiku i stvaralo obrazovano gledalište. Prije 15 godina dobio sam veliki ugovor u nacionalnom teatru u Ukrajini, u Harkovu, u najvećem pozorištu nakon Kijevskog. Kada sam došao tamo, zatekao sam komercijalno pozorište, komedijskog karaktera. Tamo je prethodno radio ukrajinski genije Les Kurbas, a poslije njegove smrti nastavili su da rade uobičajeni režiseri. Publiku su činile srednjovječne žene, muškarci i veoma malo mladih. Uspješni ljudi koji su htjeli da se nasmiju. Moj prvi komad bio je „Hamlet“, a iako sala broji 900 mjesta, na moje prve predstave je dolazilo 50 ljudi. Postepeno, za godinu dana, došla je publika koja ranije nije dolazila u teatar – mladi ljudi koji idu u bioskop, čitaju magazine. Za njih je to ranije bilo mrtvo pozorište. Napravili smo kulturno saće. Ljudi moraju da izađu sa nekim utiskom, dobrim ili lošim. Bolje je ubijati na sceni nego na ulici. To je veliki problem mnogih zemalja – pozorište je prelijepo na sceni, a na ulici vas dočeka drugačija slika.
Još uvijek ne znam kakva je vaša publika. Kada me umjetnički direktor CNP-a pozvao, rekao je da želi savremenu umjetnost. Vaša lijepa zemlja stremi Evropi, ušli ste u NATO i želite da postanete dio evropske porodice. Zbog toga ni pozorište ne može da postoji u drugoj estetskoj koncepciji. Nemoguće.
POBJEDA: Koliko je čovjek 21. vijeka nalik na Ivanova?
ŽOLDAK: Više od polovine ljudi u Evropi danas liči na Ivanova. Po postupcima, on nije dobar. A, onda odjednom postane. Ili ga ljudi razumiju i interpretiraju drugačijim redosljedom. On je kompleksan karakter. Kao što je Dostojevski govorio, nikad ne znamo kakav je ponor prisutan u osobi sa kojom smo najbliži. Ljudi žive lijepo 30 godina, a onda im se u sekundi život promijeni. Ljudi su sazdani od mnogo spratova, a Čehov savršeno prikazuje tu slojevitost. Sa glavnim glumcem Dejanom Lilićem, trudim se da napravim 25 različitih verzija Ivanova. Svi smo mi mnogoliki, a zadatak pozorišta je da to pokaže.
Skrivena borba tigra i dresera
POBJEDA: Često se citira vaša izjava da mrzite glumce. Da li je to tačno i ako jeste, što je to što želite da postignete takvim odnosom prema njima?
ŽOLDAK: To su samo glasine, telefonske priče. Što je umjetnik istaknutiji, ljudi ga ili vole ili uopšte ne prihvataju. Moje pozorište je uvijek provokativno, a oni koji ne vole pozorište, staromodni su ljudi. Kada radimo predstave, probe su obično zatvorenog tipa. To vam je kao u porodici, moje probe su veoma ekstremne, brze, pa je moguće da su te izjave izvučene iz tog konteksta. Probe izgledaju kao da su nas sad izbacili iz aviona u Afganistan ili u džunglu. Tamo je 12 ljudi, a ja sam kapetan. Tražimo put po mapi, a polazimo pored krokodila, zmija i treba da dođemo od tačke A do tačke B. Neko, usput, počinje da se žali da se umorio, pa naravno da onda ja strogo sa njim razgovaram.
Ali, sve je to na dobrovoljnoj osnovi. Možda se desi da nekom od glumaca na probi kažem: „Ja tebe mrzim, jer ne umiješ to da odigraš“. Kao u ljubavi, kada nekog mnogo volite, u trenutku možete da ga zamrzite. Ljubav ima i tamnu stranu. Volim te, a istovremeno hoću da te pojedem. Režiser i treba da poželi da pojede glumca, a on pokušava da zabavi režisera. To je skrivena borba tigra i dresera.
(Opširnije u današnjoj Pobjedi)
