Sonate u boji opalog lišća

Kraj je septembra. Počinje hladni talas, dani su kraći, a drveće počinje da igra svoju najljepšu igru, pa će parkovi i ulice uskoro biti prekriveni crvenim i žutim lišćem. Ove promjene najavljuju jesen, godišnje doba koje je oduvijek bilo jedan od glavnih izvora umjetničke inspiracije, naročito kad je riječ o slikarstvu i filmu. 

Filmadžijama koji imaju konkretan zadatak da se zabavljaju fotografijama i kadrovima vjerovatno nije pretjerano teško da izvježbaju umijeće kada moraju da smjeste priču u jesenje kadrove. Naravno, zahvaljujući predivnim bojama koje ovo godišnje doba donosi.

S obzirom na to da istorija filma pamti brojne maestralne direktore fotografije, nije lako sastaviti listu najupečatljivijih naslova u kojima je jesen odigrala važnu ulogu. No, pojedini filmovi i umjetnici svakako prednjače u ovoj igri. Stoga, u čast početka freško obojanog doba godine, prisjetimo se nekih koji su jesenje kadrove postavili u epicentar.

Lista koja počiva na bojama mora biti otvorena nekim animiranim ostvarenjem. Jesen je ovjekovječena u mnogim animacijama, ali možda najbolje u „Bambiju“ (1942), revolucionarnom djelu Volta Diznija koje je snimljeno tokom Drugog svjetskog rata. 

Iako se u ovom predivnom crtanom filmu smjenjuju sva četiri godišnja doba, jesenji kadrovi imaju najspecifičniju ulogu. To je najočiglednije u dva segmenta: kada prestrašeni Bambi prvi put, nakon prvog pojavljivanja „zlog čovjeka“ izlazi sa mamom u polje i gleda svoj odraz u jezeru... I onda kada prvi put vidi oca.

Porodična tragedija

Sa animacije odmah prelazimo na malo strožiju fotografiju sa legendarnim psiho-trilerom „Don’t Look Now“ (Nikolas Roug, 1973). Potresna priča o bračnom paru koji putuje u Veneciju nakon gubitka kćerke, ušla je u istoriju filma po mnogo čemu, a najviše zbog crvenog kaputa. 

Jesenja fotografija već na početku efektno pojačava tragediju i djevojčicinu smrt. Teško možemo zaboraviti scenografiju i oca (maestralni Donald Saterlend) koji izvlači beživotno tijelo svog djeteta iz jezera.

U razmaku od samo dvije godine, maestralni kineski režiser Džang Jimou dokazao je zašto filmska fotografija drži počasno mjesto u ovoj umjetnosti. S obzirom na to da je počeo karijeru kao fotograf, uvijek ju je cijenio i trudio se da pokaže njen značaj na velikom platnu. 

Kada govorimo o jesenjim kadrovima, Jimou je filmovima „Hero“ (2002) i „House of Flying Daggers“ (2004) očitao lekcije svima na početku ovog vijeka. Kolorit oba filma ostao je neprikosnoven, posebno u prvom ostvarenju, u fenomenalnoj sceni u kojoj Megi Čung razmišlja o sljedećim koracima dok lišće pada. Da ne bi ostao dužan ovom godišnjem dobu, Jimuo je kasnije u ostvarenju „House of Flying Daggers“ promijenio glavnu boju, ali ne i jesenju scenografiju. 

Sofijina tuga

Iako će mnogi reći da joj uopšte nije bilo teško da počne uspješnu režisersku karijeru, s obzirom na to da je kćerka čuvenog Frensisa, Sofija Kopola godinama efektno zatvara usta takvoj vrsti kritičara. Uostalom, njen autorski stil esencijalno je drugačiji od očevog. To se najbolje osjeća u njenom režiserskom debiju, fenomenalnom ostvarenju „Virgin Suicides“ (1999).

Ova predivna i pretužna sonata je već nakon pet minuta dobila jesenji šmek, kao uvertiru čudnjikave tuge koju ćemo apsorbovati. Kopola je nonšalantno dodala jesen ovoj fenomenalnoj drami, kroz kadrove koje je francuski bend Air, koji je radio muziku za film, lijepo upakovao u spotu za pjesmu „Playground Love“. 

U čudnjikavo a filmski važno doba, kada su Itan i Džoel Koen imali mnogo više nerava a i vizije, ljubitelji novog talasa noara imali su o čemu da pričaju. Film „Miller's Crossing“ (1990) sa Gabrijelom Birnom i Džonom Turturom možda nije dovoljno zabavilo zahtjevnu publiku, ali jeste filmofile koji su jedva čekali da vide treće djelo braće Koen. Kada bismo iz ovog koruptivno-violentnog filma morali da izvučemo samo jednu stvar, to bi sigurno bio rasplet u obližnjoj šumi, sa predivno mračnim jesenjim tonovima zahvaljujući vještom oku direktora fotografije Barija Sonenfelda.

Romansa u parku

Romantične drame uglavnom nijesu miljenice naše redakcije. No, kad je riječ o jeseni, sasvim je neizbježna simpatična romansa iz ostvarenja „When Harry Met Sally“ (Rob Rajner, 1989) čiju je fotografiju takođe potpisao Sonenfeld. Bili Kristal, Meg Rajan i čudnjikavi scenario u kojem njihovi likovi stalno nalijeću jedno na drugo – dobili su adekvatnu scenografiju zahvaljujući predivnim bojama Njujorka i Centralnog parka tokom jeseni. 

Tod Hejns, pomalo zaboravljeni režiser američke nezavisne produkcije, uplovio je u ozbiljne vode kontroverznim ostvarenjem „Far From Heaven“ (2002) sa Džulijen Mur i Denisom Kvejdom. 

Film je podigao prašinu zbog miksanja nekoliko tabu tema u ovoj melodrami, po uzoru na velikog njemačkog režisera Daglasa Sirka i njegov uspjeh u Holivudu pedesetih godina prošlog vijeka. Hejns je začinio priču o seksualnosti, rasi i klasnim strukturama predivnom jesenjom dekoracijom.

Usnuli Hičkok

Predivni Vermont pokriven lišćem, žućkasta američka sela, čudnjikavi Edvard Gven i Širli Meklejn - i Alfred Hičkok na čelu crne komedije. Ostvarenje „The Trouble With Harry“ (1955) začudilo je mnoge filmofile. 

Svako je imao nešto da kaže o njemu, naročito o temi i čudnjikavom humoru. Kritičari su bili zadovoljni režijom, ali ne i tekstom Džona Majkla Hejnsa. No, složili su se da je Hičkok spakovao krajnje zanimljiv film kojim vlada usnula jesenja scenografija.

Efektno jezero

Maestralni Gas van Sant priredio nam je veliko iznenađenje 1997. U saradnji sa Metom Dejmonom i Benom Aflekom, skockao je dramu „Good Will Hunting“ koja, iako djeluje atipično za ovog režisera, i te kako ima očekivani vansantovski tonalitet.

S obzirom na to da govorimo o boji i žućkasto-crvenom godišnjem dobu, Van Santova drama, naročito jedna od najefektnijih scena u kojoj likovi Meta Dejmona i Robina Vilijamsa razgovaraju pored jezera, morala je da se nađe na ovoj listi. Činjenica je da nas je efikasno upotrijebljena jesenja scenografija u ovom filmu natjerala da zaboravimo i na ponekad loše glumačke poteze pojedinih aktera. 

Nalet melanholije

Kad malo bolje pogledate, nema te filmske liste na kojoj se neće pronaći mjesto za „Dead Poets Society“ (Piter Vir, 1989). Prkosna melanholija profesora Džona Kitinga (nezaboravni Robin Vilijams) stvorena je za sva godišnja doba, ali nekako najjače udara početkom jeseni – i bojama jeseni. Zato je nekako najljepše i najprikladnije vratiti joj se baš u ovo doba. U vrijeme idealno za čitanje poezije i gledanje dobrih filmova dok kiša, vjetar i lišće dobuju po prozorima.

Miris nade

Na koncu, jesen možda nije mogla da zasjeni Al Paćina u drami „Scent of a Woman“ (Martin Brest, 1992), ali obojivši ubjedljivu priču o slijepom pukovniku Frenku Slejdu i njegovom pomoćniku Čarliju (Kris O'Donel) melanholičnijim tonovima jeste zaslužila mjesto na listi. Jedan tango, vožnja „poršea“, solilokvij o ljepoti ženskog tijela i ko zna koliko ispijenih boca „džona danijelsa“ (nikako „džeka“, nego baš „džona“) izgradili su jedan od najljepših portreta Njujorka. Ali, i nade. Nade u bolje sjutra protiv koje nema šansu ni najogorčeniji čovjek na svijetu.