Prije tri večeri u sali KIC-a „Budo Tomović“ dogodio se mali spektakl. Kad kažem mali, misli se na medijsku zastupljenost tog programa prije nastupa ali i nakon njega, a u suštini, za sredinu poput naše, veoma veliki i značajan program, pod pokroviteljstvom Ambasade SAD u Crnoj Gori.
U Podgorici, a dva dana nakon toga (vjerovali ili ne) u Pljevljima i Bijelom Polju, gostovala je relativno mlada zvijezda njujorške džez scene, Lorin Taliz (Laurin Talese). Sve to uz značajnu binsku podršku koja se ogledala u formaciji džez trija, koju su činili Erik, Džonatan i Džulius. Sva trojica, svako na svoj način, aktivni su članovi njujorške džez scene. Lorin je i dalje mlada nada američke džez i soul scene, čak se okitila i lentom jedne od najprepoznatljivijih nasljednica legendarne Sare Von (Sarah Vaughan). Imao sam čast, zahvaljujući nekim prethodnim muzičkim kontaktima koji imaju korijene u Njujorku, da ih u Podgorici ugostim u džez klubu „Sejdefa“. Iako prvi put dolaze u Crnu Goru, uspjeli su da obiđu Kotor i, naravno, kako to obično i biva sa umjetnicima koji dođu sa strane - da ostanu bez teksta.
***
Program koncerta bio je koncipiran od kombinacije njenih autorskih stvari i provjerenih džez/pop/soul/fank standarda. Svaki od njih, u izvođenju ovog trija i drage Lorin, bio je svojevrsna taktičko-pokazna vježba standarda koji vladaju u današnjoj muzici, ne samo u džezu. Pokazali su nam kako to izgleda biti u Njujorku, u nekom nasumično odabranom džez klubu, i što vas tamo očekuje. Ako mene pitate, na tom koncertu u Podgorici dobili smo i više od toga. Kamo lijepe sreće da slične programe i sadržaje imamo priliku da vidimo mnogo češće, vjerovatno bi nam i potrebe za kulturom bile drugačije, da ne kažem izraženije.
Ko nije bio na koncertu, ima za čim da žali. Velika sala KIC-a„Budo Tomović“ nije bila popunjena do posljednjeg mjesta, naprotiv, prema mojoj skromnoj procjeni, makar petina sale bila je prazna. Treba vidjeti da li je to sve rezultat nedovoljno vidljive marketinške kampanje ili je, u što manje vjerujem, publika u Podgorici odlučila da je ovaj event „too much“ za njene potrebe. Kako god, želim da dam punu podršku Ambasadi SAD u Crnoj Gori da što češće nalazi načine da ovakvi programi budu stavljeni van konteksta incidenta - upravo suprotno - da postanu dobra navika i kulturološki standard.
***
Na tom koncertu konstatovao sam još jedan fenomen - u nekom od tekstova koje sam pisao ovdje prije nekoliko godina, pomenuo sam da crnogorska publika, tada u većini, nije najsrećnije vladala aplauzom, na recimo, koncertu nacionalnog simfonijskog orkestra. U međuvremenu, publika se profiliše, sve više je „standardnih“ slušalaca repertoara koji izvodi Crnogorski simfonijski orkestar, samim tim je i edukativni kontinuitet pod nazivom „slušanje muzike“ donio mnogo bolje rezultate danas, nego što je to nekada bio slučaj. Naravno, to je škola bez kraja. Treba poznavati muziku, poznavati stavove djela koje se izvodi da bi čovjek sebi dozvolio slobodu da na koncertu klasične muzike prvi krene u aplauz.
Ali, pomaka ima. Kod džez muzike, stvari stoje malo drugačije. Kao aktivan slušalac, da ne kažem samim tim i ljubitelj, imate donekle i obavezu da podarite aplauz svakom solu, svakoj instrumentalnoj ili vokalnoj bravuri. Svaka kreativna minijatura razlog je za aplauz - nagradu po sopstvenom osjećaju. Takva interakcija džez muzičara čini živim, šalje mu poruku da je njegovo muziciranje doprlo do najtananijih slušalačkih očekivanja, ali i motiviše na nove kreativne izazove. Na koncertu Lorin i ekipe, aplauzi su bili stidljivi, a salom se orio nesrazmjerno jak aplauz nakon što bi publika nedvosmisleno bila sigurna da je određena kompozicija završena. Nekoliko puta tokom večeri, Lorin je sugestivno publici davala do znanja da je vrijeme za aplauz, pa se nakon toga aplauz i znao dogoditi, polustidljivo. Kao muzičar, odmah sam čuo da je, na primjer, pijanisti Eriku, to bio značajan motivišući faktor da već u narednom solu nadmaši samog sebe.
A to nije bilo lako, odmah da vam kažem, jer se radi o vanserijskom pijanisti. Ako vam kažem da je dijelio najveće svjetske bine s Adel, izvodeći njene hitove na raznim dodjelama muzičkih nagrada, onda je valjda sve jasnije.
***
Onamo gdje sigurno kao publika reagujemo kako treba su narodnjaci. Kao po komandi, i to već na prvim taktovima instrumentalne najave (foršpila) neke pjesme. Razumljivo je to, ipak je muzički istorijat ovih prostora ozbiljno kontaminiran prethodnih decenija. Na kraju krajeva, nema ozbiljne svadbe bez narodnjaka, pokazuje iskustvo. I to je ok. Tu aplauz nepogrešivo dolazi kad treba, čak imamo i podizanje kažiprsta ruke kao najmanji zajednički znak prepoznavanja u gomili. Možda treba da razmislimo što kao društvo hoćemo.
Želimo li da budemo prepoznati po postojećoj turbo-folk eliti ili imamo namjeru da ovo društvo zaista vodimo putem evropskih integracija? Ali pravih, ne fiktivnih, začepljujući poglavlje po poglavlje. Ne samo u muzici i kulturi.
