Leković tvrdi i da nikada nije čuo niti pročitao da su poglavari Srpske pravoslavne crkve negirali postojanje crnogorske države, „naročito ne one koja je u dugom vremenskom periodu bila i teokratska“. Istakao je i da se nada da će „Đukanović kao iskusan političar povući svoju inicijativu“.
POBJEDA: Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović ponudio je svojevrsnu platformu za rješavanje crkvenog pitanja - formiranje pravoslavne crkve Crne Gore. Smatra da bi crkva bez nacionalnog predznaka stavila tačku na podijeljenost pravoslavnih vjernika. Kako gledate na tu inicijativu?
LEKOVIĆ: Srpskoj pravoslavnoj crkvi je čvrste organizacione, pravne i materijalne temelje, koji su joj omogućili viševjekovni uspješan rad i razvoj, postavio Sveti Sava, prosvjetitelj srpski, srpski zato što je nacionalna tendencija, koja je tako rano u srednjem vijeku bila inače neobična, u radu Svetog Save potpuno vidljiva. Zbog velike odanosti svome narodu i crkvi upravo je Sveti Sava insistirao na nazivu Srpska pravoslavna crkva. Birajući Hristov put i put Svetog Save pravi vjernici biraju put ljubavi, moralan, častan, hrabar i dostojanstven, a ne put koji će voditi u podjele i sukobe. Crkveno pitanje u Crnoj Gori je dakle riješeno još u XIII vijeku. Stoga je i ova inicijativa nepotrebna.
POBJEDA: Poglavari dvije pravoslavne crkve u našoj zemlji – Crnogorske pravoslavne crkve, koja je obnovljena 1993. i Srpske pravoslavne crkve, u razgovoru za Pobjedu kategorično su odbacili, kao neprihvatljivu, ovu ideju. Smatrate li da je moguće da crkveni poglavari promijene mišljenje?
LEKOVIĆ: Crnogorska pravoslavna crkva je formirana 1993. godine na Cetinju kao nevladina organizacija, sa jasnim nacionalnim predznakom. Normalno je da su poglavari ovih organizacija, crkvene i nevladine, kategorično odbacili ovu ideju, i oni sigurno neće mijenjati svoje mišljenje.
POBJEDA: CPC i SPC su eksponenti potpuno suprotnih i suprotstavljenih vrjednosnih sistema, osim toga SPC i njeni poglavari ključni su nosioci velikosrpske ideologije i negatori crnogorske države i nacije? Kako je i da li je moguće to pomiriti?
LEKOVIĆ: Nikad nijesam čuo niti pročitao da su poglavari SPC negirali postojanje crnogorske države, naročito ne one koja je u dugom vremenskom periodu bila i teokratska. Sumnju da je ideja o nezavisnoj Crnoj Gori dobila 55,5 odsto glasova izražavaju mnogi građani, a ne samo crkvena lica. Pojedini čak tvrde da je za nezavisnost glasalo svega 47 odsto izašlih glasača. Sumnjam, dakle postojim. Što se tiče nacije, ona se prvi put pominje na kongresu Kominterne u Drezdenu, a zvanično je „uspostavljena“ tekstom Milovana Đilasa objavljenim u Borbi 1. maja 1945. godine. Ovaj komunistički ideolog napominje u svom tekstu da su Crnogorci najčistiji Srbi, ali i da su se stvorili svi uslovi da se formira posebna nacija.
No, vrijeme jednoumlja je, srećom, iza nas i danas se takva rješenja ne mogu nametati. Ko želi da bude Crnogorac, a ko Srbin, stvar je njegovog izbora. Crkva kao konzervativna i najvećim dijelom svoga bića antikomunistička ne prihvata rješenja komunističkih ideologa, nije ih prihvatala ni u Brozovo vrijeme, pa samim tim ni rješenje o crnogorskoj naciji. To je njeno legitimno pravo. Različitosti, posebno u Crnoj Gori, ne bi trebalo da budu uzrok bilo kakvih sukoba. Što se tiče velikosrpske ideologije, to je takođe komunistička kovanica, kojom su se tražili takozvani „unutrašnji neprijatelji“ koji remete nekakvu harmoniju u državi. Bilo koja „velika“ država na Balkanu, u svjetskim okvirima je samo jedna mala državica i ništa više. Umjesto pomirenja, ja predlažem prosvećenje i edukaciju. I nešto pozitivno od komunista: učiti, učiti i samo učiti.
POBJEDA: Pod kojim okolnostima bi bilo i da li je moguće ujedinjenje ove dvije crkve?
LEKOVIĆ: Ujedinjenje NVO CPC i SPC je i pravno nemoguće, a sama ideja o crkvi bez nacionalnog predznaka je besmislena.
POBJEDA:Na koji način će se, prema Vašem mišljenju, političke elite odrediti prema Đukanovićevoj inicijativi?
LEKOVIĆ: Teško je bilo šta predvidjeti, ali ja se iskreno nadam da će Đukanović kao iskusan političar povući svoju inicijativu, pa neće biti potrebe da se političke elite određuju prema istoj. Ako i ne povuče inicijativu, bezrezervno će je podržati članovi i simpatizeri DPS. Naročito će biti interesantan stav prema crkvenim kanonima bošnjačkih i albanskih partija koje su po svojoj prirodi konzervativne.
POBJEDA:U svjetlu Đukanovićeve inicijative, kako vidite status Prijedloga zakona o slobodi vjeroispovijesti koji bi na jesen trebalo da se nađe skupštinskoj proceduri?
LEKOVIĆ: Ukoliko ovaj prijedlog zakona dovede do bilo kakvih tenzija treba ga povući iz skupštinske procedure. Valjda je suština zakona da svi budi zadovoljni. Najgore je nametanje rješenja, a bez dijaloga do rješenja se ne može doći.
Za imovinu potrebni dokazi
POBJEDA: Zakon o slobodi vjeroispovijesti trebalo bi da riješi i pitanje crkvene imovine u našoj zemlji, s obzirom na to da je SPC, uz podršku nepoznatih službenika Uprave za nekretnine, skoro svu tu imovinu prevela u svoje vlasništvo. Hoće li onda taj zakon biti u koliziji sa idejom o ujedinjenju crkava?
LEKOVIĆ: Na ovo pitanje neuporedivo bolji odgovor bi vam dali pravnici. Da biste imovinu preveli u svoje vlasništvo, morate imati dokaze da je ona vaša. U arhivima na Cetinju se npr. čuvaju kupoprodajni ugovori još iz vremena vladike Save iz kojih se vidi koju je zemlju kupovao za Cetinjski manastir ili za Manastir Stanjeviće. Ja ću vam kao istoričar navesti samo jedan i to karakterističan primjer iz kog se vidi kako su se komunističke vlasti odnosile prema imovini Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Prema referatu „Sreske poljoprivredne komisije“ u Šavniku od 6. aprila 1946. manastir Podmalinsko je raspolagao sa značajnim zemljišnim posjedima ukupne površine 491,5 rala. Odlukom sreske poljoprivredne komisije od 8. aprila iste godine manastiru je oduzet gotovo kompletan zemljišni posjed izuzev 10 hektara u neposrednoj okolini manastira koji su istom manastiru ostavljeni na raspolaganje u skladu sa odredbama Zakona o agrarnoj reformi i unutrašnjoj kolonizaciji. Presudom Zemaljskog agrarnog suda na Cetinju od 24. aprila 1946. odluka sreske poljoprivredne komisije u Šavniku je potvrđena kao konačna i na „zakonu osnovana“.
