Prvo pravilo Borilačkog kluba jeste da se nikad ne priča o Borilačkom klubu. Ne moramo da vas podsjećamo o kojem filmu se radi i na kakav klub se ove riječi odnose. I to sve zahvaljujući režiserskom miljeniku Dejvidu Finčeru i njegovoj kultnoj drami „Fight Club“.
Gdje je „Borilački klub“, tu je i fenomenalni dvojac - Bred Pit i Edvard Norton. Bez njih se ova muška satirična zavrzlama, premijerno prikazana prije dvije decenije, ne bi mogla ni zamisliti.
A uloga Helene Bonam Karter? Perfektan dodatak freškoj priči koja je, htjela ili ne, obilježila filmske devedesete.
Niske ocjene
Likovi Tajlera Durdena, lokalnog kreatora sapuna, čudnjikavog „naratora“ priče i luckaste Marije šokirali su publiku 10. septembra 1999. godine na Venecijanskom filmskom festivalu. Krajnje tipično za njega, Finčer je lansirao čudnjikavu kombinaciju nasilja pravo u lice evropskoj publici kao da je to sasvim normalno. Za te potrebe unajmio je anonimusa Džima Ulsa. Jedan debitant adaptirao je čuveni istoimeni roman Čaka Palahnjuka!
Producenti su na početku željeli da izmijene plan predstavljanja filma, da promocija ne bi bila klasična finčerovska. Režiser je želio da u fokusu bude „antikomercijalizam“, ali oni su ipak smatrali da bi trebalo podsjetiti gledaoce na glumačku ekipu. I da će se to isplatiti.
Dok su 1996. godine, kada je Palahnjuk lansirao knjigu, recenzenti bili oduševljeni, Finčerova bombonica nije tako glatko prošla kroz ruke kritičara nakon premijere u Veneciji. Ne bi trebalo zaboraviti, legendarni Rodžer Ebert dao je sada kultnom ostvarenju „Fight Club“ veoma nisku ocjenu, pronalazeći niz problema u vezi sa likom famoznog Tajlera Durdena.
Zlatni zaključak
S druge strane, Palahnjuka nakon premijere nijesu prestajala da bombarduju pitanja o pravoj lokaciji Borilačkog kluba. U jednom od intervjua pisac je čak kazao da bismo se iznenadili kada bi nam otkrio koliki je broj žena koje su željele tu informaciju i kojima je slomio srca istakavši da je klub izmišljen. No, naravno, ni ta informacija ni po koju cijenu nije smanjila broj fanova „Fight Cluba“.
Stoga, iako su kritičari na početku bili negativni prema Finčeru i režiserskom pristupu ovako zanimljivoj a opet kontroverznoj temi, „Fight Club“ i njegova legendarna pravila ispisala su filmsku istoriju. To nije mala stvar za ostvarenje koje je proslavilo tek 20. rođendan. Ovakav kultni status uglavnom imaju filmovi sa većom „težinom“.
Sve to nas dovodi i do zlatnog zaključka. Možda ne smijemo prekršiti pravilo Borilačkog kluba, ali ćemo svakako dugo pričati o ovoj Finčerovoj bomb(on)ici koja će uvijek biti član „vrlo specijalnog filmskog kluba“.
