Piše: Marija Ivanović-Nikičević
Glumac Tim Alen, koji pozajmljuje glas čuvenom svemirskom rendžeru Bazu, nije pretjerao kada je kazao da su gospodin Lightyear i njegov kompanjon šerif Vudi (Tom Henks) postali jednako važni za generacije koje su odrastale uz animacije sredinom devedesetih kao što su Miki Maus i Patak Dača bili značajni za djecu koja su rasla prije njih. Piksarova trodjelna magija „Toy Story“ (1995, 1999, 2010) dala je mnogo i klincima i odraslima- od novih prijatelja i avantura koje katapultiraju srce u svemir i vraćaju ga nazad na mjesto, do gorko-slatkih lekcija o neizbježnosti odrastanja i svim onim stvarima koje volimo, a moramo ih pustiti da odu.
Sa tim strahom od napuštanja, predivno elaboriranim u trećem dijelu animacije, naučili smo da se nosimo baš zahvaljujući Endijevim igračkama. I to u trenutku kada su Vudi, Baz i dječakovi ostali prijatelji shvatili da je došlo vrijeme za oproštaj.
Kriva skretanja
Poučeni njihovim djelima, i mi smo pustili „Toy Story“ da ode. I taman kada smo prestali da mislimo na jednu od Piksarovih najboljih igračaka, studio je odlučio da nam je gurne nazad u ruke. Skoro četvrt vijeka nakon prvog susreta sa magijom i devet godina poslije dirljivog, katarzičnog rastanka sa Vudijem, glavno pitanje glasi: da li nam je četvrti povratak u dječju sobu koja ovog puta nije čak ni Endijeva – uopšte bio potreban?
Najiskreniji odgovor glasi: i jeste i nije. „Toy Story 4“ nije samo još jedna mamipara čiji autori potcjenjuju inteligenciju publike i ne prezaju da posegnu za njihovim najtananijim emocijama kako bi zaradili novac. Opet, animacija u režiji Džoša Kulija najslabija je u odnosu na prethodnike. Iako bez sumnje ima čari, četvrti dio ravan je prvom, drugom i trećem samo po očaravajućem vizuelnom kvalitetu. Po kvalitetu priče ne može ni da im se primakne.
Glavni problem četvrtog, ujedno i posljednjeg dijela franšize (kako u brojnim intervjuima tvrde autori) jeste ponavljanje jedne te iste teme, uz pogrešnu ideju o tome kako bi trebalo osvježiti već odlično obrađeni motiv straha od napuštanja. Kuli i scenaristi Endrju Stenton i Stefani Folsom mislili su da mogu da se provuku sa starim receptom ako ga začine road tripom sa mnoštvom novih likova i podrukavaca priče. Tja... Možda bi u tome i uspjeli, da su akcentovali prave stvari i manuli se krivih skretanja.
Povratak u sobu sa igračkama koje više ne pripadaju Endiju, već njegovoj maloj sestri Boni (Madelin Mekgruv) uopšte nije deplasirana ideja... Posebno ne kada uzmete u obzir da ćete tu upoznati Forkija (neodoljivi Toni Hejl), prvu i jedinu igračku u višedecenijskoj istoriji franšize koja nije proizvedena u fabrici i kupljena u šoping molu, već ju je napravilo dijete. I da ćete se zajedno sa njima otisnuti na road trip sa kog će ta toliko obožavana igračka, na Vudijev užas, sve vrijeme pokušavati da pobjegne.
Suicidalni pribor
Forki, pribor za jelo sa žestokom egzistencijalnom krizom, glavni je izvor humora, naročito u prvom dijelu filma. „Mješanac“ sastavljen od kašike, viljuške, crvenih tračica, plastičnih okica i drvenih štapića koje je Vudi pronašao u smeću i doturio ih svojoj Boni - snažno podsjeća na mnoge likove koje je do sada igrao sjajni Toni Hejl. Forki je „nesnađen“, izgubljen, sasvim nespreman da se nosi sa stvarnim svijetom, baš kao Baster Blut („Arrested Development“) ili nikad prežaljeni Geri Volš („Veep“).
Budite sigurni, čak i ako budete uvrijeđeni zbog tretmana (čitaj: skoro totalnog zanemarivanja) koje su u četvrtom dijelu filma pretrpjele mnoge voljene Endijeve igračke mimo Vudija, nećete moći da kažete da je posljednji „Toy Story“ zaslužio mjesto na smetlištu. Nećete, upravo zbog simpatičnog malog smećka Forkija, njegovih beskrajno smiješnih pokušaja suicida i divnih razgovora sa Vudijem koji mu uporno priča o plemenitoj svrsi koju može da ima ako postane nečiji prijatelj-igračka.
Nažalost, iako Forki jeste najbolji novi lik, nije dovoljan ni da se primakne magiji prethodnih djelova. Malecki paničar toliko je šarmantan, da bi „Toy Story 4“ bio fešta za čula čak i da je cijeli posvećen isključivo njemu i Vudiju, bez road trip upada još milion sporednih faca kojima glasove pozajmljuje armija velikih zvijezda, od Kijanua Rivsa, do Džordana Pila. Ali, ne. Režiser i scenaristi odustali su od razrade ovog odnosa taman kada je uspostavljena emotivna spona između likova... Dakle, skoro na početku.
Šerifova uzdanica
Ako je treći dio bio film rastanka sa Endijem, onda je četvrti zapravo oproštaj sa Vudijem. Da bismo osjetili i podijelili emocionalnu težinu koju osjeća naš šerif zlatnog srca, mogao je da nam bude dovoljan samo njegov odnos sa Forkijem. Ili eventualno sa Bazom, sa kojim dijeli toliko toga, a tako je drugačiji od njega. No, Lightyear je na kraju ispao samo fusnota u posljednjem poglavlju „Priče o igračkama“.
Režiser i njegova ekipa dali su ulogu glavnog pomagača nekom drugom, i to mnogo neinspirativnijem.Vječito sporedna Bo Pip (Ani Pots), koje čak nije ni bio u trećem dijelu filma, postala je jedna od glavnih šerifovih uzdanica. Ruku pod ruku sa njom i njenim ovcama, Vudi je kušao veliki svijeti shvatio koliko može da dobije ako iskorači van četiri zida Bonine sobe.
Zapravo, nije važno koliko je tu dobijenog, od avantura i novih iskustava, do prijatelja poput kanadskog kaskadera Djuka Kabuma (neprocjenljivi Rivs), pačeta Dakija (Kigan-Majkl Kej) i Banija (Pil), čak i neprijatelja poput Gabi Gabi (Kristina Hendriks), ne tako inspirativne lutkice sa pokvarenim mehanizmom govora koja živi odbačena u antikvarnici i čiju čast brani armija jezivih lutaka trbuhozboraca.
Za Vudija je bitno drugo otkriće: da sve to može da dijeli i sa osobom koja nije Boni. Sa svojom Bo Pip. I eto nama još jedne skoro pa iste priče, uz malo na silu dodatog feminizma. Priče o stvarima koje se moraju pustiti da odu...
Prašina tavana
Da nijeste gledali prethodne djelove animacije „Toy Story“, četvrti dio bio bi vam super. U vizuelnom smislu, riječ je o proizvodu prve klase, čiji autori obraćaju pažnju na tolike sitnice, da ćete biti raspamećeni pojedinim detaljima, poput onog Forkijevog trčkaranja i vucaranja ulicom uz plačne molbe da ga Vudi uzme u ruke. Ili sjajnim omažima i Piksarovom univerzumu, i klasicima kao što su Kjubrikov „The Shining“, Spilbergov „E. T.“ i Lukasov „Star Wars“...
Nažalost, priča vam mora djelovati neugledno ako ste, a sigurno ste morali da pogledate prethodnike. Neće vam biti pravo to što su brojni likovi iz Endijeve sobe ostali kratkih rukava, a u prvi plan je dospjela gomila novajlija koja baš i nije zaslužila toliko svjetlosti reflektora, poput Dakija i Banija. Ili više nego blijede Gabi Gabi koja liči samo na sjenku prethodnih antagonista, uprkos trudu Kristine Hendriks.
U suštini, ovaj film jeste Vudi. Odnosno, prema njemu će većina gledalaca imati isti odnos koji Boni ima prema Endijevom voljenom kauboju. Kao i djevojčica koja radije kači šerifovsku značku kaubojki Džesi (Džoan Kjuzak) i danima ne bira Vudija za igru, tako ćemo i mi izbjegavati/zaboravljati „Toy Story 4“ kada nam se bude vraćalo obožavanim animacijama. Prednost će uvijek imati ostali djelovi franšize o igračkama i neki drugi Piksarovi klasici.
Ponavljamo, to ne znači da je „Toy Story 4“ loš film. Da jeste, ne bi ni Forki, ni Vudi tu i tamo uspjeli da nam zatresu strune srca. Ali, nije ni toliko dobar da bismo mu se vraćali. Baš kao ni starim, rasklimatanim igračkama koje smo nekada mnogo voljeli, a sada nam kupe prašinu na tavanu. Volimo da znamo da su tamo, nadohvat ruke, kad god poželimo da im se vratimo. Samo to ne činimo... Jer smo ih odavno prerasli.
Ocjena: 6/10
Režija: Džoš Kuli Glasove pozajmili: Tom Henks, Tim Alen, Toni Hejl, Kristina Hednriks, Kijanu Rivs Trajanje: 100 min
