Kada se pojavio, horor „It“ (Endi Mušeti, 2017) bio je jedan od onih filmova zbog kojih su mnogi poželjeli da napišu pismo Američkoj akademiji i zamole je da uvede novu oskarovsku kategoriju – za najbolji kasting. Mlada ekipa sa Finom Volfhardom („Stranger Things“) na čelu i fantastičnim Bilom Skarsgardom u ulozi legendarnog Penivajza, uprkos brojnim manama filma, uspjela je da obori s nogu i mnoge koji uopšte nijesu fanovi strave i užasa.
„It“ je baš zahvaljujući glumcima, a ne horor elementima ubrzao otkucaje srca brojnih gledalaca. Jer, kada su najbolji, i romani i filmske adaptacije Stivena Kinga uvijek su više coming of age priče u kojima strava dođe kao bonus, nego horori koji se vrte oko najhororističnijih strana odrastanja.
Povratak kući
Nakon što su saopštena glumačka imena koja će se priključiti klincima u drugom dijelu Mušetijevog horora, većina fanova je s pravom očekivala isti „specijalni efekat“. Sa Džejmsom Makavojem, Džesikom Častejn, Bilom Haderom i ostatkom ekipe činilo se da će „It: Chapter Two“ takođe zaslužiti Oskara.
I jeste ga zaslužio. Nažalost, za razliku od prvog dijela – samo Oskara za kasting. Drugi dio filma u gargantuanskom, opuč-trajanju od 169 minuta (!) ne može se pohvaliti skoro ničim osim dobrom glumačkom ekipom u kojoj prednjači harizmatični Hader u ulozi energičnog Ričija.
Radnja počinje 27 godina nakon događaja iz prvog dijela. Godina je 2016, a „Klub luzera“ raštrkan je širom zemlje, daleko od ukletog Derija. Sticajem okolnosti, nakon ubistva iz homofobije (koje, inače, neće biti ni pomenuto a kamoli razrađeno u nastavku) najstraobalniji od svih strašnih klovnova ponovo se pojavljuje u gradu.
Majk (Ajzaja Mustafa), jedan od Luzera, poziva ostalih šestoro da se vrate kući i ispune obećanje dato u djetinjstvu, da će zajedno ustati protiv neizmjerno strašnog Penivajza. Doma će se vratiti petoro, svi osim Stena (Endi Bin). Pored Ričija, u Deriju će se obresti Bil (pristojni Makavoj), Beverli (solidna Častejn), Ben (sjajni Džej Rajan) i Edi (simpatični Džejms Ranson).
Nabacani kratež
Skoro tri decenije ranije, pet klinaca i jedna klinka napustili su Deri noseći u srcu mnogo veću traumu od Penivajza. Klovn je, zapravo, postao metafora za različite probleme i strahove sa kojima se svako od njih suočavao tokom odrastanja. Poslije toliko vremena, dalo se očekivati da ćemo vidjeti te iste traume, poput Edijeve hipohondrije izazvane pretjeranom brigom majke ili emocionalnog i fizičkog zlostavljanja koje je Beverli trpjela od oca. Ali, sada poturene ispod tepiha već odraslih osoba.
Na početku filma, na primjer, u sceni u kojoj Beverli maltretira suprug – zamjenik oca zlostavljača, čini se da će se Mušeti i scenarista Gari Dobermen zadubiti u traume glavnih likova i odvesti ih na put iscjeljenja. Nažalost, nasilni muž, homoseksualac ubijen iz čiste mržnje, povratak čuvenog „prirodnog“ negativca Henrija Bauersa (Tič Grant) i brojni drugi najavljeni motivi gube se bez traga, kao da nikada nijesu ni postojali.
Problemima filma „It: Chapter Two“ ne nazire se kraj – od strukture i tempa, preko pristupa glavnim likovima, do cjelokupne estetike i tretmana horor elemenata. U strukturološkom smislu, Mušeti je ostao pogrešno i slijepo vjeran Kingovom cikličnom istoimenom romanu (1986) od čak 1.100 strana.
Zbog toga pred sobom imamo nešto što mnogo više podsjeća na zbirku nabacanih kratkometražnih horora nego na koherentnu cjelinu. To bi bilo problematično i za mnogo kraće ostvarenje, a kamoli za ovo koje traje skoro tri sata.
Iscjepkane traume
Drugi dio, baš kao i prvi, najživlji je kada su glavni likovi na okupu. Dobar primjer je jedna od prvih scena sa voljenom šestorkom, njihov sjajni reunion u kineskom restoranu. Mušeti kao da to ne vidi. U segmentima u kojima pratimo odrasle verzije glavnih likova (paralelno imamo „objašnjavajuće“ flešbekove sa klincima), režiser ih razdvaja i tjera svakog ponaosob da se suoči sa klovnom/ličnom traumom.
Teoretski, to nije loša ideja. U suštini, bilo bi najbolje da je Mušeti tako dugu minutažu utrošio baš na karakterizaciju likova. Nažalost, nije ih razdvojio da bi se pažljivo posvetio svačijoj traumi, već samo da bi nas „čašćavao“ beskonačnim nizovima Penivajzovih transformacija u razna CGI čudovišta. I to često vrlo neuvjerljiva. Toliko, da više djeluju smiješno nego strašno.
Ima tu nekih sjajnih momenata, poput omaža horor klasiku „The Thing“ (Džon Karpenter, 1982), estetici Jana Švankmajera i Kingovom univerzumu („The Shining“, „Stand by Me“, „The Dark Tower“, fore na račun loših završetaka njegovih romana). Obožavani pisac ima čak i simpatičan kameo, baš kao i režiseri i fanovi prvog dijela - Gzavije Dolan i Piter Bogdanovič. Nažalost, na kraju im se nije priključio Giljermo del Toro koji je, takođe, trebalo da dobije blic ulogu.
Opet, ni lijepi omaži, ni skupocjena produkcija ne mogu da promijene činjenicu da „It: Chapter Two“ nema nikakvog hororističnog efekta. Donekle ispunjeno tagline obećanje: „I vi ćete plutati“ iz prvog dijela filma, u drugom je zamijenjeno krilaticom: „Plutaćete ponovo“. Nažalost, ništa od toga. Poput izdušenog balona, „It: Chapter Two“ tone svaki put kada bi trebalo da pluta. Jedva ćete čekati da izađete iz bioskopa. I budite sigurni da ćete napustiti salu stravično umorni, kao da ste orali a ne gledali film tri sata.
Božanski Hader
Mušeti je uložio skoro sve što je imao na jeftine, i to skoro duplirane „skokove od straha“ sjetivši se samo u rijetkim momentima kakvo glumačko blago ima na raspolaganju. Između ostalog, postigao je autogol donijevši odluku da Penivajz mijenja oblike na svakih pet sekundi. Kingovo čudovište nema najčešće oblik klovna bez dobrog razloga, a ovakva odluka smanjila je i „učinak“ Bila Skarsgarda koji je bio najbolja druga stvar u vezi sa prvim dijelom.
Najgore od svega je to što Mušeti i te kako zna što znači dobar glumac i kako bi trebalo prilagoditi određenog junaka njegovim talentima. Ako niko drugi, to najbolje dokazuje Bil Hader u ulozi Ričija. „It: Chapter Two“ zasvijetli u svakom kadru u kojem se božanstveni komičar pojavi, a kamoli progovori. Mušeti je pronašao savršenu namjenu za Haderov glumački talenat i imitatorsku energiju proslavljenu u nekim od najboljih „Saturday Night Live“ epizoda i potvrđenu u relativno novoj HBO komediji „Barry“.
Nešto slično može se reći i za Džejmsa Ransona koji igra neurotičnog Edija bez ijedne greške u koracima. Hader i on mnogo su upečatljiviji, na primjer, od Častejn i Makavoja od kojih se očekivalo mnogo više. No, iako govorimo o nesporno talentovanim i predanim glumcima, malo je tu čega što su mogli da urade sa tako neupečatljivim materijalom na raspolaganju.
Na koncu ostaje utisak da je prvi dio filma „It“ mnogo bolji od drugog – iako je i ovaj rekorderski kingovac daleko od savršenog. Čini se da je u oba slučaja, prvo manje a sada više, nesporno talentovani Mušeti („Mama“, 2013) omanuo strahujući da se Stivenu Kingu neće dopasti ili da mu neće dozvoliti pretjerano odstupanje od romana. Eh... U tome i jeste razlika između njegovog oživljavanja romana „It“ i klasika „The Shining“ (1980). Stenlija Kjubrika nije bilo briga za Kingove dozvole...
Ocjena: 4/10
FLEŠ:
Režija: Endi Mušeti
Uloge: Džejms Mekavoj, Džesika Čestejn, Bil Hader, Džejms Ranson, Bil Skarsgard
Trajanje: 169 min
