Ovako govori za "Blic" Cveta Popović, majka dvanaestogodišnjeg dječaka koja ni u jednom trenutku nije okrenula svom dječaku leđa zbog njegove orijentacije. Niti ona niti cijela njihova porodica. Njegovo opredjeljenje počeli su da naziru kada je imao svega šest godina, ali nikada nijesu prestali da mu uskraćuju podršku i ljubav kao što to, nažalost, često nije slučaj. Majka Cveta, inače po zanimanju psihoterapeut, priča o opredjeljenju svog sina bez zadrške, ali i ponosno.
„Kao i sva djeca, on je prolazio kroz razne faze i nijesam željela unaprijed da prejudiciram, ali imala sam ideju u nekim trenucima u kojem smjeru ide njegova orijentacija. Uvijek je bio "drugačiji", družio se samo sa djevojčicama na primjer. Trenutak je nastupio sa njegovih šest godina, moja je ćerka počela priču o tome i onda je on rekao: "Ja nijesam gej, jer biti gej je biti tužan". To je bio prvi trenutak da sam se suočila sa realnošću i bilo mi je potresno da dijete sa tako malo godina već ima internalizovanu sliku, da je to nešto loše“, priča nam majka dečaka.
Nakon shvatanja svega, porodica se uglavnom nosila dobro, otac je prihvatio, takođe i bake i deke.
„Moje ćerke su imale problem s tim neko vrijeme. One su na neki način bile izložene pritisku okoline koji je zahtjevao da ostanu lojalne prema njemu. Tu sam ja bila veoma stroga i objasnila im da je najvažnije imati prave vrijednosti, biti dobar čovjek i nikome ništa nažao ne činiti“, kaže nam majka.
Polazak u školu nosio je brige, nova izlaganja i izazove, ali i s tim se ova udružena porodica dobro ponijela.
„Uh, otišao je jedan dan sa pink perikom u školu. Prije toga me je pitao da li je to u redu. Ja sam mu objasnila da će tako biti izložen, možda ugrožen i da to druga djeca neće razumjeti, ali ako on i dalje želi to, u redu je. Na kraju je ispalo super, on je bio sretan veoma taj dan“, prisjeća se ona uz osmjeh koji ubrzo smjenjuje zabrinut izraz lica. Jer ovakvih je dana bilo daleko manje.
„On je otvoren u školi da je gej, a onda mu drugar kaže da je njegova mama rekla: "Sve gejeve treba na jedno mjesto staviti i gađati bombama", a onda on to prijavi učiteljici, na šta ona odgovori: "Pa to je njena religija". Onda takvo dijete dobija signal u ustanovi koja treba da mu prenosi društvene vrijednosti, da je potpuno prihvatljivo da se izražava mržnja i otvorena agresija prema njemu. Osobe od pozicije autoriteta za to ima opravdanje, da su to nečije vrijednosti. Kakve su to vrijednosti kada njemu neko otvoreno poručuje da ne treba da postoji?“, pita se majka.
Najveća joj je želja da živi u društvu u kojem smije da bude viđen, a ne stigamitizovan i odbačen.
„Kada ga gledaju, ne vide šaljivo, veselo, pametno, smiješno, ponekad neuredno, katkada neodgovorno prema domaćem iz matematike... oni vide samo da je gej, samo to“, objašnjava nam ona.
Na naše pitanje kako ona kao majka nosi breme posebnosti njenog djeteta, Cveta odgovara: „Ponekad mislim da je to moj poziv da u njemu vidim ljubav. Hrabri me to što znam da je on dovoljno jak i hrabar da iznese sve“.
