Piše:
Vladimir Maraš
Prije nekoliko sedmica stupio je na snagu zakon kojim se u Crnoj Gori zabranjuje pušenje u javnim prostorima, kao i u drugim objektima gdje se služi hrana i piće. Zvuči poznato, jer ako me sjećanje služi, prije sedam ili osam godina imali smo sličnu situaciju koja nije baš rezultirala željenim efektima.
Da, mi smo pušačka nacija i veoma je teško promijeniti životne navike trećine populacije, što je frapantan presjek naše stvarnosti. Ljudi u Evropi i svijetu odavno ne puše u mjeri u kojoj to radimo ovdje i to se može lako naslutiti na njihovim ulicama ili u restoranima i kafićima, ali ako je ponoćni džez u Americi preživio zabranu pušenja u klubovima, ako su engleski pabovi i dalje aktivni uprkos istoj zabrani, zašto bi to bio problem kod nas? Nismo mi valjda ni bolji ni gori od Amerikanaca ili Britanaca, ali kod njih je uspjelo. Ako me sjećanje dobro služi, nakon prvog crnogorskog pokušaja primjene zakona o zabrani pušenja, digli su se svi ugostitelji i nedugo zatim, stvar je odgođena do nekih srećnijih vremena. Ta srećna vremena su izgleda tu.
***
Strastveni sam pušač. Ovo nije da se hvalim, nego konstatujem. Dogodi mi se da sjedim u kafani, izvadim cigarete i upaljač i mahinalno zapalim cigaretu. Naravno, istog trenutka izađem napolje i dovršim naum na dozvoljenom mjestu. I ne samo ja. Vidim da ljudi oko mene uglavnom poštuju pravila i odgovorno se odnose prema zakonu. Da li će to tako i ostati, saznaćemo čim bašte odu na zasluženi zimski odmor, a fokus večernjeg provoda se prebaci u zatvorene prostore. I te kako mi odgovara da mogu da pušim u kafani, ali istovremeno, legalista sam i nemam dilemu da li poštovati zakon ili ne. Ukoliko to budemo svi radili, znači da će zakon imati smisla i da ćemo biti u prilici da se podičimo i tim uspjehom. No, iz nekog nedefinisanog razloga, debelo sumnjam u takav razvoj situacije.
***
Kao i kod primjene nekih drugih i kod ovog zakona postoji dilema u vezi nekih potencijalnih situacija - na primjer, što se dešava ako gost u kafani neće da ugasi cigaretu? Pa čak ni nakon molbe ili upozorenja? Dok inspekcija dođe, voz prođe? Kako se utvrđuje i dokazuje odgovornost počinioca? Imao sam jednog prijatelja koji je znao da sakrije ćik u ustima, onako, samo ga prevrne i pravi se blesav. Kako da mu razmaknemo vilice da dokažemo da je pušio? Imamo li na snazi zakon u kome se izričito nalaže vlasnicima ugostiteljskih objekata da ne smiju služiti alkoholna pića licima od 18 godina, pa ćemo ipak zateći podosta pripitih srednjoškolaca u gradskim klubovima? Istu dilemu imam i na temu kladionica u kombinaciji s maloljetnicima... Uz pretpostavku da je najvjerovatnije ispoštovana norma o udaljenosti prostora za klađenje od škola, da li je to dovoljna garancija da je taj uslov prevenirao maloljetničko klađenje, jer đe god okrenete glavu prema kladionici, zateći ćete po pola odjeljenja petnaestogodišnjaka koji zapinju zbir novca od užina na Mančester? Saobraćaj? Telefoniranje i kuckanje SMS poruka dok ste za volanom, zaustavljanje na četiri žmigavca na sred bulevara? Odlaganje otpada na mjestima koja nijesu predviđena za to, bacanje papira i pljuvanje po ulici, bacanje smeća iz vozila u pokretu i tako u nedogled... Sve smo to mi. I sve ovo definisano je nekim zakonima. E, sad, da li sve ovo uliva povjerenje u primjenu zakona o zabrani pušenja? Nijesam siguran.
Bilo kako bilo, vjerujem da svi putujemo, neko manje, neko malo više, pa smo u prilici da se susretnemo sa sličnim pravilima u zapadnim zemljama, recimo. Tamo se ovi zakoni rigorozno poštuju, u mjeri u kojoj čak u nekim zemljama i ne postoji posebna inspekcija koja kontroliše primjenu ovog zakona, jer su ljudi u tim zemljama naučeni na red, nevezano za mehanizme kažnjavanja. Naravno, nasumično se obavljaju kontrole po svim osnovama. U Sjevernoj Americi, Skandinaviji i nekim razvijenim evropskim zemljama pušenje je zabranjeno čak i na označenim otvorenim prostorima, tako da se konzumentima cigareta značajno smanjio manevarski prostor.
***
Tu se logično nameće onaj dio razmišljanja o ljudskim pravima, jer i pušači su ljudi. Vjerujem i da su pušači svjesni činjenice o štetnosti duvanskog dima, kao i da ne osporavaju pravo „drugoga“ da u javnom prostoru ne mora da bude žrtva duvanskog dima, ali ako ovaj zakon treba da bude primijenjen, neka bude primijenjen bez kompromisa. A ako to iz nekog razloga ne bude izvodljivo, neka se jednostavno ukine pa da i tu slabost nekako okrenemo u svoju korist. Možda nam prednost bude što možemo da budemo destinacija za pušače sa svih meridijana? „Montenegro - Smoking Beauty“. Da fino postanemo zvanična „smoking friendly“ destinacija. Kampanju je lako napraviti, samo se sjetite koliko crnogorskih brendova počiva na dimu - od pršute, preko sira pa sve do krapa ili pastrmke. Na obali mora se sluša „Smoke on the Water“, vjernici mogu da se opuštaju uz Iron Maiden i „Holly Smoke“, blizu graničnih prelaza će odzvanjati Ice Cubova „Smoke Some Weed“ i tako dalje. Dodamo još cigarete marke „Montenegro“ (black i silver) i eto ga. That's the Point.
