U crnogorskom slučaju, nema niko tzv. potrebnu većinu za pomenute izbore u vrhu državnih institucija, a kao rezultat nastaje blokada i pravnog sistema i države.
Od antike do danas veoma je važno za svaku državu, za Crnu Goru pogotovo, međusobni odnos države i prava, pri čemu se daje primat ili državi ili pravu, zavisno od toga ko je „nadležan“ da riješi pojedine odnose u funkcionisanju države. Aksiom je, ipak, u univerzalnoj činjenici da država stvara pravo, ali da je dužna da ga primjenjuje u svakom odnosu, kao i to da je država vezana za pravo, dakle, nema pravne države bez prava, jer ona može opstati samo u poštovanju propisanog.
Danas smo, međutim, svjedoci, da pojedine odnose država (kada kažemo država, mislimo, prije svega na njene institucije, a ponajviše na njen najviši zakonodavni organ) ne može da riješi, čak, ni uz pomoć prava. Riječ je o pojedinim izborima u najvišim državnim organima, kao što je, na primjer, Sudski savjet, koji je u neregularnom stanju, tako što se ne mogu izabrati na legalan način članovi Sudskog savjeta, niti njegov predsjednik, a u novije vrijeme postoji nerješiv problem u vezi izbora Vrhovnog državnog tužioca.
Nemoćna država, nemoćno pravo, sve zbog nerješivog odnosa političkih snaga u Skupštini. Kao brucoši, učili smo iz Teorije države i prava da je svaka pravna norma, svaki pravni akt, svaki državni izbor na najviše funkcije, rezultat odnosa političkih snaga u najvišem zakonodavnom organu. Kažu da je suština demokratije „u većini“, zato se organizuju redovni ili prijevremeni parlamentarni izbori.
U konkretnom slučaju, nema niko tzv. potrebnu većinu za pomenute izbore, a kao rezultat nastaje blokada i pravnog sistema i države, u smislu državnih institucija.
A u ovom problemu, najveći problem je nelegitimnost organa, čiji se funkcioneri ne mogu izabrati zbog notornog, ali i bizarnog razloga. Zašto bizarnog? Zato što zakonodavnu vlast supstitušu i vlast i opozicija, te da su izabrani da donose najviše pravne akte (Ustav i zakone) i da biraju državne funkcionere, na bazi prava koji im je dato to pravo, ali i obaveza. Stoga je neshvatljivo da se bilo koja strana „u sukobu“ služi svojom političkom snagom, koja im je „data“ od građana, da blokira i državu i pravo.
Povodom ovoga, čula su se mnoga pravna mišljenja – od razgovora sukobljenih strana do promjene Ustava, a za promjenu Ustava po Ustavu od 2007. mnogo su strožiji uslovi za njegovu promjenu, nego za izbor državnih funkcionera…
Znate što, u pravu postoji pravni fenomen tzv. „unutrašnji sukob zakona“, koji se rješava tzv. unutrašnjim kolizionim normama. Analogno tome, u našoj praksi imamo klasičan unutrašnji sukob politike, za koji bi trebalo naći odgovarajuća rješenja, kao što su nađena pravna rješenja za unutrašnji sukob zakona. Do tada, samo ćemo dublje „tonuti“ u neligitimnost raznog karaktera, pošto „na vidiku“ nema ni najmanjeg znaka da može doći do dogovora između vlasti i opozicije.
