POBJEDA: Otvaranje auto-puta ,,Miloš Veliki“ bila je glavna vijest nekoliko dana u Srbiji. Tom medijskom spektaklu prisustvovao je i Andrija Mandić, jedan od vođa Srba iz Crne Gore. Šta nam njegovo prisustvo govori o odnosima dvije države, ako uzmemo u obzir da niko iz crnogorskog rukovodstva nije pozvan da prisustvuje otvaranju?
ČANAK: Bio je prisutan i Milorad Dodik, vjerovatno po sličnom osnovu kao ,,jedan od vođa srpskog naroda van Srbije“. Lično, ne mogu da razumijem kakve veze imaju predstavnici etničke grupe (čak i ako ova dvojica to jesu, a što bismo mogli dovesti u pitanje) sa državnim infrastrukturnim projektom koji bi trebalo da bude od koristi i drugim državama u regionu, a ne pojedinim etničkim grupama?! Mislim da približavanje izbora pojačava možda čak i vidljivije u Hrvatskoj nego u Srbiji, koketiranje sa nacionalnim simbolima i mitovima i to atmosferu čini zapaljivom i opasnom na mnogo načina.
Pravo je pitanje kako to da se izbori dobijaju na nacionalizmu a ne na kosmopolitizmu i zašto bezmalo niko na ovim prostorima nije napravio istorijski otklon od devedesetih. Tu moram da podsjetim i na potpuno pogrešnu politiku međunarodne zajednice devedesetih, koja je pod sloganom „ne smije biti poraženih strana“ prilikom pravljenja Dejtonskog sporazuma, umjesto da se sa tim sistemski završi, dozvolila da se legitimizuju najnazadnije ideje krvi i tla na Balkanu i da sada obilato rađaju svoje otrovne plodove.
POBJEDA: Otvoren je integrisani granični prelaz sa Sjevernom Makedonijom iako je Zoran Zaev veoma ružno predstavljen u medijima bliskim vladajućim strukturama. Kakvi su odnosi Srbije sa susjedima - zašto se stalno poseže za duplim standardima? Da li se radi o neznanju ili tretiranju, pokazivanju nadmoći Srbije?
ČANAK: Već više od sto godina, u srbijanskim intelektualno-političkim krugovima uvriježeno je mišljenje da je Srbija nešto više, jače, bolje, starije i važnije, od svih ostalih na Balkanu. Da su svi Južni Sloveni trebali da budu prezahvalni Srbiji za oslobođenje od turske ili austrogarske okupacije i da u tom smislu Srbija ima neko prirodno pravo da upravlja i dominira svakom Jugoslavijom. Uzimajući u obzir ogromne žrtve, koje je Srbija podnijela u Prvom svjetskom ratu, takvo mišljenje se može donekle razumjeti, ali ne i prihvatiti jer je upravo poimanje Jugoslavije kao proširene Srbije ili Velike Srbije sa lažnom ličnom kartom i dovelo do suštinske kompromitacije i uništenja jugoslovenskog projekta, koji je u civilizacijskom smislu mogao biti preteča ideje EU.
Zbog toga, danas postoji šizofrena situacija – sa jedne strane pragmatskog državnog interesa za što boljom saradnjom sa susjedima, a sa druge, iracionalni ,,književničko-mitomanski“ gnjev i razočaranje za one ,,koji su nezahvalno okrnuli leđa svojim oslobodioci-ma“. Upravo zbog toga se i dešavaju ovakve naizgled paradoksalne situacije. I one će nastaviti da se dešavaju dokle god se ne raskrsti sa mitovima za dnevno-političku upotrebu kojima Srbija (i ne samo Srbija) obiluje.
Integrisani prelaz sa Sjevernom Makedonijom je odlična vijest. I čudi me da prvi takav prelaz nije napravljen upravo sa Crnom Gorom. Nadam se da će već sljedeći biti.
Opširnije u Pobjedi.
