Koliko god voljeli Šoutajmovu seriju „The Affair“ morali biste se složiti da je bila i ostala najbolja, najsavršenija samo u prvoj sezoni. Kroz priču o dva bračna para čije živote rastrže nevjerstvo, koja je postajala sve napetija i kompleksnija iz epizode u epizodu, kreatori Sara Trim i Hagaj Livaj uspjeli su da dokažu već na samom početku – i to sa gotovo matematičkom preciznošću, da nekada samo jedna-jedina mikroekspresija može da promijeni kontekst priče, osobe, veze i/li čitavog života. Da u svim odnosima, naročito ljubavnim, niko nikada nije u pravu i da su istovremeno svi u pravu. I da istina uvijek egzistira tamo negdje u gotovo nevidljivoj sivoj zoni.
Postali smo zavisni od te premise i ostali smo joj vjerni i tokom narednih, znatno slabijih i „sapuničastijih“ sezona, vječito se nadajući da će se kreatori u nastavku manje baviti misterijama nego načinom na koji oblikujemo svoje veze i dozvoljavamo im da one tvore nas.
I odista, Trim i Livaj opravdali su tu vrstu povjerenja makar u finišu četvrte sezone, kada nas je zalijepila neočekivana, a karakterno potpuno odgovarajuća i logična smrt Alison Bejli (Rut Vilson). No, nažalost, poslije premijere nove instalacije čini se da bi bilo bolje da je i serija umrla s njom.
Ugao kćerke
Poslije četiri sezone uspona i padova, namučena stalnim skokovima između momenata poletne sreće i najdublje depresije, Alison nije mogla da dobije srećniji kraj, iako ga možda jeste zaslužila. Činjenica je da su kreatori serije osmislili fantastično, neklišeizirano razrješenje njene sudbine. Alison je kukavički ubijena, ali bila je svjesna u trenutku kada je ubica ispustio njeno tijelo u okean. Nije sama izabrala smrt, ali jeste da prestane da se bori. I to potpuno odgovara njenom izmučenom liku.
Da su Trim i Livaj dodali još dvije-tri epizode kako bi obezbijedili jednako ubjedljiva posljednja poglavlja i za ostala tri glavna lika, za Nou (Dominik Vest) i Helen Solovej (Maura Tierni) i Kola Lokharta (Džošua Džekson) – peta sezona bila bi sasvim suvišna. I ovako je, iako kreatorski duo ponovo pokušava da „baci magiju“ i izvede neočekivani trik koji bi mogao da nas ubijedi kako nam je ovakva završnica ipak potrebna.
Premijerna epizoda podijeljena je na tri perspektive od kojih jedna, valjda zarad efekta iznenađenja, uopšte nije najavljena kao posebno poglavlje. U prvom dijelu sagledavamo priču iz Noinog, a u trećem iz Heleninog ugla. U sredini je novitet koji nimalo ne obećava: priča premotana između 20 i 30 godina unaprijed i predstavljena iz perspektive Alisonine sad već odrasle kćerke Džouni (Ana Pakvin, fizički frapantno slična Rut Vilson).
Noina arka
Najbolja stvar stiže odmah u startu. To je Noin razgovor sa hiperpopularnim režiserom Sašom Manom (Klaus Bang) koji želi da adaptira njegov hit roman „Pad“. Dovoljno je samo jedno od milion pitanja koja mu postavlja u vezi sa bivšom suprugom Helen da vam postane jasan potencijal ovog rukavca priče. Noa, koji je uvijek šetao po tankoj granici između samoživosti i djetinjaste želje da nekako osmisli srećan kraj i za sebe i za sve one koje voli, gleda ga kao iz tuđe glave.
Kako Saši može da bude jasno zbog čega je prevario, ali ne i zašto je napustio Helen i djecu? Zar to nije ista stvar? Da li je on uopšte razumio suštinu njegovog romana i ličnog pada?
Ako je drama „The Affair“ išta pokazala, to je da je suština svake priče u perspektivi onog koji je pripovijeda. Ili u Sašinom konkretnom slučaju, u perspektivi onog koji postavlja pitanja. Biće interesantno čuti i vidjeti njegova dalja razmišljanja o Helen, naročito zbog toga što će je u jednoj od narednih epizoda upoznati i tražiti joj savjet u vezi sa njenim likom.
Da li bi Noa trebalo da bude ljubomoran? O, i te kako. Njihovo poznanstvo će mu dobro doći kako bi prevrednovao sopstvene postupke i sagledao sopstveni život iz drugačije perspektive.
Vikova sahrana
Nakon toga, već od momenta kada se Noa zaputi na sahranu Vika (Omar Metvali), čovjeka koji je popunio njegovo mjesto u Heleninom životu, epizoda kreće nizbrdo. „The Affair“ počinje da se približava „torture pornu“ više nego ikada, što postaje gotovo nepodnošljivo, naročito s obzirom na to da je količina patnje koja se godinama vrti u ovom serijalu ostala potpuno ista, iako je broj likova debelo redukovan.
Vik jeste bio dopadljiv lik, ali njegov odnos sa Helen nije bio bog zna kako ubjedljiv, da bi mu bilo posvećeno baš ovoliko pažnje. Jasno je da je njegova sahrana samo jedan od instrumenata koje kreatori koriste kako bi prikazali različite perspektive Noe i Helen, posebno njenu oslabljenu psihu. No, uz frustrirajuće emotivni video-oproštaj koji toliko ne ide uz njegov lik i gotovo patetično rađanje njegovog djeteta sa iritantnom Sijerom (Emili Brauning) na dan kada je Vik preminuo... što je previše, previše je.
Treće poglavlje epizode ispričano iz Heleninog ugla bilo bi gotovo negledljivo da Maura Tierni nije beskrajno talentovana i predana ulozi. Samo zahvaljujući njenoj glumačkoj energiji nećete prevrnuti očima u momentima kada njena junakinja sklizne u pobješnjelu patetiku i klišee „zašto baš najbolji ljudi moraju da umru“ iz sapunica. O scenama koje Helen dijeli sa Sijerom da ne govorimo. Previše vremena i energije uloženih u pogrešno mjesto.
Zabrinuto lice
Ruku na srce, ne može se reći da premijera nije isporučila neke sjajne momente kad je riječ o razlikama između Noine i Helenine perspektive. Šteta je što je originalna četvorka spala samo na njih dvoje, ali ne bi trebalo očajavati zato što su oboje sjajno izgrađeni likovi.
Njihova dinamika teško može da bude negledljiva, iako je gotovo vjerovatno da neće imati jačinu kao u prethodnim sezonama. To se, nažalost, ne može reći za novouvedenu, ali ne tako svježu perspektivu Alisonine kćerke Džouni.
U ovom segmentu kreatori serije igraju na kartu čudnjikavog miksa Alisonine dobro poznate depresije, koju je čini se naslijedila njena kćerka i futurističkog vajba serijala kao što su „Years and Years“ i „Black Mirror“. U vremenskoj liniji koja je odvojena od Noine i Helenine nekoliko decenija, vidimo svijet koji je digitalizovaniji nego ikada zbog, kako se naslućuje, teških posljedica klimatskih promjena.
Taj svijet tehnološki nije isti kao onaj u kojem je živjela Alison, ali ni po čemu nije drugačiji kad je riječ o psihičkom stanju njegove glavne junakinje. Proveli ste sa Džouni tek nekoliko minuta i već vam je muka od njenog gotovo zamrznutog zabrinutog izraza lica i istog mučnog odnosa sa kćerkom i suprugom koje je njena majka imala sa njom i njenim ocem Kolom.
Nestali Kol
Ako je cilj autora serijala da otkriju istinu o Alisoninom ubistvu koje je proglašeno samoubistvom kroz Džounin povratak na mjesto zločina, suvišno je reći da su promašili poentu. Nešto slično važi i u slučaju da su uveli Džouninu perspektivu zbog toga da bi spasili njenu dušu i pokazali joj da je majka ipak nije svojevoljno ostavila, već je bila ubijena. Već znamo da to baš i nije tačno, ali dobro. Tu svakako postoji jedan drugi problem: premalo vremena za povezivanje sa Džouninim likom i patnjom koju osjeća.
Kad smo već kod Kola... Džouni ga pominje, birajući veoma čudan momenat poslije seksa da kaže suprugu kako joj tata nedostaje. Gdje je nestao Kol? Što se dogodilo sa jedinom osobom koja je bila uvjerena da Alison nije izvršila samoubistvo? Da li je i dalje živ i u nezboru sa kćerkom iz nekog razloga – ili je odavno umro u ko zna kakvim okolnostima?
Recimo da je pitanje Kolove sudbine, iako se Džošua Džekson neće vratiti na male ekrane, jedan od rijetkih razloga zbog kojih je peta sezona obavezno TV štivo. Ostatak emitovanog materijala većinom nagovještava iskustvo koje je letargično do bola i stvoreno samo za one fanove koji i dalje ne mogu da se pomire sa „nepravdom prema Alison“.
Takvi uopšte i ne razmišljaju o tome kako je još nepravednije i prema njoj i prema svima koji vole „The Affair“ rastezati i natezati priču na kojoj je ostalo premalo mesa...
M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ
(FOTO: showtime.com/imdb.com/ign.com/vox.com)
