Pol je umro u svojoj 56. godini, nakon kratke borbe s Alchajmerovom bolešću, nakon gotovo 26 godina braka. Osim što su bili jedan od prvih parova u svijetu s Daunovim sindromom koji je stupio u brak, njihov brak je vjerovatno i jedan od najdužih brakova osoba s invaliditetom, a o njihovoj ljubavi svjedočili su i rođaci koji su se okupili na komemoraciji i prosipanju Polovog pepela u blizini planina Adirondak.
Pored malog jezera u njihovom podnožju Kris je u krugu porodice prosipala pepeo preminulog supruga, jer je tamo volio da ide na pecanje te pričala o tome koliko su bili povezani te o važnosti njihove veze za sve ljude s invaliditetom.
Njih dvoje upoznali su se 1988. godine i vjenčali pet godina kasnije, koliko je trajala bitka sa sudskim vlastima u državi Njujork koje su trebale odobriti brak. Pritom su testirali njihove osjećaje, spremnost na zajednički život i znanje o seksu, a nakon što su se vjenčali, oboje su uzeli oba prezimena, stavljajući mladenkino na prvo mjesto. Na 25. godišnjicu braka, lani su obnovili zavjete.
Iako su njihovim porodicama savjetovali da ih smjeste u odgovarajući dom, oni su to ignorisali, pa su Kris i Pol živjeli samostalno, u stambenoj zajednici uz podršku države.
Oboje su radili. Pol u "Arc of Onondaga", organizaciji koja pomaže osobama s invaliditetom, a Kris u "Pizza Hut" restoranu, Voljeli su da slave godišnjice vjenčanja i rođendane u blizini planina Adirondak.
"Bila je to ljubav na prvi pogled. Upoznali smo se na plesu za osobe s invaliditetom, a kada je došlo vrijeme za brak, ja sam njega zaprosila. Šapnula sam mu u uho: 'Hoćeš li se oženiti sa mnom', a on mi je poklonio svoj lijepi veliki osmijeh, kimnuo glavom i rekao: 'Da' i znala sam da je baš stvoren za mene", ispričala je Kris.
Živjeli su zajedno sve dok Pol lani nije počeo da pokazuje simptome Alchajmerove bolesti. Još uvijek je bio dio porodice, ali ih je sve rjeđe prepoznavao i tad je morao da bude smješten u dom. To je jako pogodilo Kris, ali često su se družili na večerama vikendom kod njene starije sestre Suzan.
Suzan kaže da su Kris i Paul naišli na otpor u vrijeme kada su počeli da hodaju i odlučili da se vjenčaju. Nada se da je situacija za osobe s invaliditetom danas ipak nešto lakša.
"Bilo je otpora i u vrijeme vjenčanja. Imali ste osjećaj kao da u brak stupaju djeca, a ne dvoje odraslih ljudi koji su sposobni da misle svojom glavom. Nadam se da će i druge porodice to razumjeti, te prepoznati važnost i ovakve intimne ljubavi za osobe s invaliditetom", rekla je Suzan. Dodala je da su Kris i Pol bili pravi uzor svima koji žele kvalitetnu vezu, jer su živjeli kao tim - pomažući i podržavajući jedno drugo.
"Kada su Kris lani pitali šta najviše voli kod Pola, ona je bez razmišljanja rekla: Najviše volim to što ima Daunov sindrom. Bio je to znak potpunog prihvaćanja sebe", kaže Suzan, inače profesor psihologije.
