Piše:
Marija Ivanović-Nikičević
Tog famoznog kalifornijskog ljeta 1969. Kventin Tarantino imao je samo šest godina. Nije mogao lično da upozna sve te revolveraške ždrebce velikih filmskih studija, ni hipi lutalice, ni poznate face na žurkama Hjua Hefnera. Nije se vozio ni u jednom žutom „kadilaku“, niti je mogao da obuče havajsku košulju i prošeta Sanset bulevarom nailazeći na sve vrste droga, alkohola i vrućih šorčića na svakom koraku... I definitivno je bio previše mlad da bi se našao u društvu svih tih silnih muškaraca (i žena) koji su s čežnjom gledali zanosnu Šeron Tejt i zamišljali kako kradu ovo anđeosko biće tom talentovanom, ali prokleto ružnom poljskom čudaku Romanu Polanskom.
Sve što je tada zujalo i prozujalo kroz košnicu Los Anđelesa, od kultnih vesterna, preko filmskih legendi poput Brus Lija i Stiva Mekina, do prvih zlokobnih vjesnika nekog novog vremena kao što su Čarls Menson i članovi njegove Porodice - Kventin Tarantino vidio je mnogo kasnije. U zlatno doba Holivuda zaljubio se gledajući filmove. I režirajući ih u sopstvenoj glavi.
Labudova pjesma
Bilo je samo pitanje dana kada će Tarantino biti spreman da skupi sve te silne fascinacije razasute kroz skoro tri decenije stvaranja i posloži ih u zasebno djelo. Neku vrstu elegije, enciklopedijske šetnje po aveniji (fiktivnih) sjećanja, sentimentalne priče o fantazijama koje su ga vaspitale i pretvorile u osobu kakva jeste.
To se konačno dogodilo ove godine. Poslije pola decenije brutalno pažljivog osmišljavanja rođen je „Once Upon a Time in... Hollywood“ – Tarantinov deveti film, najromantičniji i najšokantniji u njegovoj dosadašnjoj karijeri. Toliko dirljiv, ličan i sentimentalan, da liči na labudovu pjesmu, a ne na njegovo pretposljednje djelo... Ako se ovakvom ludaku uopšte može vjerovati da će okačiti i kameru i pero o klin nakon desetog filma.
Svakako je teško povjerovati u mogućnost Tarantinovog penzionisanja, ali poslije ovog ostvarenja ta mogućnost djeluje gotovo nemoguće. Ne postoji šansa, čak ni teorijska, da se ovakav čovjek, toliko zaljubljen u holivudsku eru koja je prohujala sa vihorom, da djeluje gotovo ljubomorno na svakoga ko ju je kušao – odrekne celuloida prije vremena.
Propali Istvud
Radnja filma „Once Upon a Time in... Hollywood“ počinje u februaru 1969. godine. Izdijeljena je u nekoliko rukavaca, od kojih glavni pripada glumcu Riku Daltonu (Leonardo Dikaprio) i kaskaderu Klifu Butu (Bred Pit) – nekadašnjoj zvijezdi TV vesterna i njegovom dubleru.
Dalton, koji sanja o tome da postane novi Stiv Mekvin, a izgleda onako kako zamišljamo da bi izgledao Klint Istvud da je propao u filmskoj industriji, vidio je mnogo bolje dane. Nakon što je svojevoljno napustio TV šou koji ga je proslavio, osuđen je na totalno nebitne uloge negativaca u trećerazrednim vesternima.
Zbog toga je zlovoljan, nikakav, sklon napadima bijesa, plača i utapanja u alkoholu. Ne pokazuje ni trun entuzijazma da se izbori za svoje mjesto pod suncem ni onda kada mu saradnju ponudi holivudski agent Marvin Švarc (upečatljivi, ali neiskorišćeni Al Paćino).
Za razliku od gazde, But je iz neke sasvim druge priče. Nosi svoj „krst“ ozloglašenog kaskadera (bije ga glas da je ubio suprugu) mnogo dostojanstvenije trudeći se, pritom, da održi i Daltona na nogama.
Prateći dva drugara od jednog do drugog filmskog seta, od jedne do druge holivudske ulice, Tarantino perfektno lovi duh tadašnjeg Los Anđelesa. Scenografija, kostimi, muzika, cjelokupni dizajn – sve je dovedeno do perfekcije, od reklama i natpisa u izlozima bioskopa, do vizuelnih rješenja postera fiktivnih filmova u kojima igra Dalton.
Imate osjećaj da ste baš tamo, sa njima, na kalifornijskom suncu. I da svi ti filmovi, poput komično naslovljenog „Kill Me Now Ringo, Said The Gringo“ ili „The 14 Fists of McCluskey“, zaista postoje – da nijesu samo produkti štreberskog filmskog znanja Kventina Tarantina.
Ubijeni snovi
Opet, bromansa glavnih likova ne stoji na čeličnim nogama samo zahvaljujući lucidnosti režisera i scenariste. Dikaprio i Pit s pravom zaslužuju poređenje sa Robertom Redfordom i Polom Njumenom. Tačnije, najbliži su energiji kultnog dua koliko to bilo koji spoj modernih glumaca može biti. Ako ne za Dikaprija, to se sa sigurnošću može reći makar za Pita koji ko zna koji put fascinira redfordskim spojem ljepote, šarma i talenta, zbog kojeg vam nikad neće biti jasno zašto je toliko potcijenjen glumac.
Treća velika zvijezda, pored Daltona i Buta, jeste Šeron Tejt (Margo Robi). Film se završava 9. avgusta 1969. godine, iste noći kada su se članovi Mensonove sekte pobrinuli za to da Polanski nikad više ne zagrli ovu predivnu ženu, suprugu koja je tada bila u devetom mjesecu trudnoće. Ovaj pet decenija star datum (zar je stvarno prošlo toliko?!) uzima se kao nezvaničan dan kada su umrli i hipi pokret, i zlatno doba Holivuda („Easy Rider“ i njemu slični golosedlaši grmjeli su u daljini), i san o tome da će Vijetnamski rat biti posljednja kolektivna demonstracija bezumlja ljudskog roda.
Opet, valja ponoviti: Tarantino je tada imao samo šest godina. Ovaj komadić istorije doživio je iz „druge ruke“. Zbog toga realnost u ovom filmu nema toliko veze sa istorijom, koliko sa njegovim gotovo fantazmogoričnim doživljajem tog perioda. Drugim riječima, Tarantino ostaje „vjeran“ činjenicama baš kao i u prethodnim „revizionističkim“ filmovima „Django Unchained“ (2012) i „Inglorious Basterds“ (2009).
Početak kraja
„Once Upon a Time in... Hollywood“ nije slika prave 1969, nego Tarantinovog romantizovanog sna o godini toliko čudnoj, da su se u njen krvotok upisali i rođenje Vudstoka i smrt Šeron Tejt. Ne odričući se starih ludila, prosutih utrobica, sarkastičnih fora i fetiša prema (prljavim) ženskim stopalima – Tarantino je uspio da napravi jednu od najljepših bajki ove filmske godine
Odatle i odluka da Šeron Tejt bude prikazana „iz daljine“, isključivo kroz tuđe oči (žurka na kojoj njen ples komentariše Stiv Mekvin (Demijen Luis), projekcija filma „The Wrecking Crew“ koji je snimila sa Dinom Martinom). Jer, za Tarantina je ona jedna od posljednjih anđeoskih figura zlatnog Holivuda, čija smrt bez ikakvog pretjerivanja označava početak sunovrata.
Tarantino ne bi bio to što jeste da je izabrao bilo kakav način da ispriča jednu od najljepših bajki o zlatnom Holivudu. Ne, njegova staza morala je tu da bude najtvrđa, najluđa, najneočekivanija. Naslovni spoj, kako to i omaž njegovom idolu Serđu Leoneu govori, ljutine vesterna „Once Upon a Time in the West“ (1968) i melanholije klasika „Once Upon a Time in America“ (1984).
Predivni šamar
Dužina filma, ne tako ispolirani scenario i meandrirajući storiteling doveli su, na koncu, do nekih problema zbog kojih ćete se na momente, tokom filma koji traje čak 161 minut (!), pitati što je poenta svega ovoga. Objektivno gledano „Once Upon a Time in... Hollywood“ je više kolekcija sjajnih scena nego što je koherentna, dobra cjelina.
Opet, zajebite vi objektivnost nakon veličanstvenog šamara koji Tarantino isporučuje u finalu. Tek tada postaje jasno zbog čega je ovaj film „jedan od svoje vrste“. Zašto je sve moralo da bude baš ovako. Koliko se ovo „Once Upon a Time...“ više odnosi na najpoznatiji početak u bajkama nego na omaž ijednom Leoneovom filmu.
Dok vam i koža i srce bride od nevjerice, skoro da padate u komu od žudnje za nečim što se čak nikada i nije dogodilo. No, o šokantnom kraju ni riječ više, zbog onih koji još nijesu gledali film. Tarantino je s pravom zamolio one koji jesu da ćute. Jer, ovo jeste jedan od onih filmova za koje je važno nemati „predznanje“ i koje biste voljeli da nijeste gledali, baš zato da biste ga tokom svakog narednog gledanja doživljavali kao prvi put.
Jedini koji mogu da imaju nepremostivi problem sa ovim ostvarenjem jesu površniji gledaoci koji mnogo više cijene Tarantina zbog „mačka u blenderu“ načina na koji tretira nasilje na velikom platnu, nego što ga vole zbog filmske erudicije.
Čistokrvno ludilo
Njima ništa neće značiti njegovo enciklopedijsko znanje o istoriji kinematografije, uprkos tome što su kilometri referenci (od klasika „The Great Escape“ i „The Dirty Dozen“ do njegovih ostvarenja kao što su „Kill Bill“, „Inglourious Basterds“ i „Death Proof“) prožeti ludom tarantinovštinom.
Pod klasičnim, čistokrvnim Tarantinom, naravno, podrazumijevaju se: stripovsko nasilje, crnohumorni dijalozi, agresivni soundtrack (Deep Purple! Džo Koker! The Rolling Stones! Simon and Garfunkel! Vestern kompozicije Bernarda Hermana! Čak i balada Čarlsa Mensona!) – i Tarantinovi „kućni glumci“ poput Majkla Madsena i Kurta Rasela.
Zašto je Tim Rot na kraju izrezan, a pominje se u odjavnoj špici uz naznaku da je „smaknut“ u montaži – tice će ga znati. Ali, da Tarantino dobro zna što radi kad je riječ o kastingu i marketingu najbolji je dokaz Dejmon Herman koji igra Čarlsa Mensona i ovdje i u Finčerovoj seriji „Mindhunter“.
O tome se pisalo mnogo i odveć dugo, a na kraju je Herman proveo samo nekoliko sekundi na Tarantinovom platnu. I to potpuno opravdano! No, ni o tome ni riječ više. Nije da je to najveća „prevara“ priređena u filmu „Once Upon a Time in... Hollywood“.
Najveći trik koji je izveo Tarantino jeste to što je ubijedio ljude da je njegov film ljubavno pismo filmskim šezdesetim godinama. To nije tačno. „Once Upon a Time in... Hollywood“ je mnogo više od toga.
Male diverzije
Ovo je ljubavno pismo i istoriji filma, i Los Anđelesu, i Romanu Polanskom i Šeron Tejt, i svemu što je moglo da bude a nije bilo – i na velikom platnu i u životu. Ovo je pismo koji je zreli Tarantino napisao mlađem, nedozrelom sebi, gotovo sjetan zbog toga što više nije onaj dječak naivno opsjednut i posjednut pop kulturom.
Ovo je i ljubavno pismo izgubljenoj nevinosti. Nevinosti koju su izgubili svi. I Polanski nakon Šeronine smrti, i Holivud nakon početka „ere autorstva“, i Tarantino i svi mi koji i dalje naivno vjerujemo da je film prije svega umjetnost, a tek onda industrija i mašina za obrtanje novca...
Bred Pit (55) koji skida majicu (mameći ženske uzdahe i muške psovke od Kana do podgoričkog Sinepleksa), bacači plamena, „kontroverzni“ prikaz arogancije Brus Lija, kult Čarlsa Mensona, epizodne uloge sa najvećim zvijezdama od Brusa Derna i Dakote Faning, do Emila Hirša i Timotija Olifanta – sve su to samo skretnice, male diverzije, Tarantinovi pokušaji da sakrije koliko je zapravo otvorio dušu. Ovo je bez sumnje njegov najličniji i najmekši film.
Da, tako je. Iako ga prodaje kao priču o ubistvima Mensonovog klana i smrti zlatne ere Holivuda, „Once Upon a Time in... Hollywood“ jeste najtopliji film Kventina Tarantina. I oličenje jedne od najboljih stvari koje može da vam uradi sedma umjetnost: da vas ubijedi da je laž nekada plemenitija od istine.
Ocjena: 8/10
FLEŠ:
Režija i scenario: Kventin Tarantino Uloge: Leonardo Dikaprio, Bred Pit, Margo Robi, Al Paćino Trajanje: 161 min
BOKS:
N: Frka zbog prebijenog Brus Lija
Najveća frka u vezi sa filmom „Once Upon a Time in... Hollywood“ podigla se zbog portretisanja Brus Lija kojeg je majstorski skinuo Majk Mo. Šenon Li, kćerka najveće hongkonške legende, optužila je Tarantina da je prikazao njenog oca kao „arogantnog naduvenka čije samopouzdanje nema nikakvog pokrića“. Okidač ove reakcije bila je scena u kojoj se (spoiler alert!) lik Breda Pita poigrava sa Lijem, i to nakon što jedan od najvećih kung fu heroja izjavi kako je toliko nepobjediv, da bi sa lakoćom porazio i jednog Muhameda Alija.
Čak i ako ostavimo po strani činjenicu da je Lijeva supruga napisala njegovu biografiju, u kojoj je navedeno da je kazao nešto slično za Alija (ta knjiga poslužila je kao referenca Tarantinu), Šenon Li bi trebalo da shvati da postoji razlika između realnosti i autorske stvarnosti. Publika valjda nije toliko glupava i naivna, pa da prihvati ovakav portret zdravo za gotovo, bez ikakvog razmišljanja da li je Li bio toliko (ne)opravdano arogantan.
Uostalom, što bi onda trebalo da uradi Roman Polanski? Nema čovjeka kojeg može više da zaboli ovaj film, a Tarantino ga nije kontaktirao prije nego što je počeo da se bavi njegovom Šeron. I to opet, s razlogom. Jer, nije ovo film o pravoj Šeron Tejt i onome što je ona bila, osjećala i preživljavala, već o onome što ona predstavlja u Tarantinovom umu. I kolektivnoj svijesti svih nas.
(FOTO: imdb.com)
