Nijedan žanr ne može toliko upečatljivo da pokaže najbolje i najgore osobine ljudske vrste kao što to može da učini horor. Naravno, ako ga iskoristite na pravi način. Ako ništa drugo, to je makar pokazala sjajna iako potcijenjena prva sezona AMC antologije „The Terror“. Glumački, scenaristički i produkcijski perfektno ispoliran fantazijski horor o neuspjeloj britanskoj ekspediciji na Arktiku efektno je pokazao što se može dobiti kada se olupina broda i posada zarobljena u ledu pretvore u „izgovor“ za istraživanje mračnih kutaka ljudskog uma.
Izvor straha
No, baš ta jezivo ubjedljiva vivisekcija ljudskih strahova i nadanja natjerala je mnoge fanove serije Dejvida Kajganića da pomisle kako druga sezona neće moći ni da se primakne inicijalnoj ledenoj storiji sa sjajnim Džaredom Harisom.
Takvi gledaoci mogu da odahnu već sada, poslije emitovanja samo dvije od deset planiranih epizoda. „The Terror: Infamy“ novih kreatora Aleksandera Vua i Maksa Borstina i starog koproducenta Ridlija Skota znatno se razlikuje od brucoške instalacije i nema glavnog glumca sa tako neponovljivom harizmom kao što je Harisova, ali da ima nešto vrijedno i bitno da ponudi fanovima egzistencijalnog horora – ima, i te kako.
Sudeći prema samopouzdanom startu, novi autori zadržali su, ali i prilagodili originalni koncept. Ovog puta istorija nije samo inicijalno polazište za izgradnju hororistične priče, već je glavni izvor psihološkog terora.
Drugi imigranti
Radnja nove priče vrti se oko japanskih koncentracionih kampova na teritoriji SAD tokom Drugog svjetskog rata. Nakon 7. decembra 1941. godine i napada na Perl Harbor tadašnji predsjednik Teodor Ruzvelt održao je govor o „danu vječne sramote (eng: infamy)“ i lišio Japance osnovnih ljudskih prava. Sve, čak i one kojima je rođenjem na teritoriji SAD bilo zagarantovano pravo na jednu od najvećih laži civilizacije – na američki san.
Nažalost, široj javnosti manje poznata priča o stradanju japanskih imigranata bolno podsjeća na sramotu koja se posljednjih mjeseci odvija u Americi. Dok potpuno neuslovni imigrantski kampovi niču na granici SAD, jasno je da nikada nije bilo aktuelnijeg momenta za lansiranje serije. I da glavni izvor terora koji nudi „Infamy“ ne leži u japanskom folkloru i pričama o duhovima, već u oživljavanju istorije koja nam se, sa novim imigrantima, ponavlja pred očima.
Bijeg iz kože
Više straha, stresa i jeze osjetićete dok budete gledali na koji način američke službe postupaju sa Česterom Nakajamom (Derek Mio), njegovim komšijama, prijateljima i članovima porodice - nego u momentima kada vam se pred očima ukažu bakemono, obake i druga japanska hororistična bića koja mijenjaju oblike i progone žrtve u potrazi za osvetom.
Štogod uradili, zadržali vlastite običaje ili se trudili svim silama da se uklope u američki način života, za njih nema spasa. Ne mogu pobjeći iz vlastite kože, kao što ne mogu ni ubijediti tamničare da nijesu špijuni i da ovo nije njihov rat.
Nema gore klaustrofobije od te vrste zarobljenosti u sopstvenoj krvi i mesu, što odlično zna japanski glumac Džordž Takei (82) koji je dobio ulogu konsultanta zbog toga što je proveo djetinjstvo u koncentracionim kampovima.
Prateći njegove savjete, naročito onaj da je za razumijevanje ove priče izuzetno važan jaz između generacija Japanaca podignutih u rodnoj zemlji i njihove djece rođene na američkom tlu - Vu i Borstin uspjeli su da izgrade vrlo efektan start priče o duhovima kojoj duhovi uopšte nijesu potrebni da bi bila užasavajuća. Ako i preostale epizode budu jednako efektne, dobićemo jedan od najboljih dokaza da je istorija najbolja kada nije služavka, već vojnik u službi horora. M. I.-N.
(FOTO: indiewire.com/imdb.com)
