Prevodilac sa njemačkog i priređivač knjige bio je Tomislav Bekić. On je u pogovoru knjige, o Štiglicu naveo:
"Hajnrih Štiglic (Heinrich Stieglitz, 1801-1849) rodio se u Arolzenu, u sjevernoj Njemačkoj, u imućnoj jevrejskoj trgovačkoj porodici, a umro je 1849. godine u Veneciji. Studirao je u Getingenu, Lajpcigu i Berlinu gdje su mu profesori bili filozof Hegel i filolog Raumer; studije je završio 1826. godine, kada je na osnovu rasprave o fragmentima jednog rimskog dramatičara promovisan za doktora filozofije. Pošto je kratko vrijeme djelovao kao gimnazijski profesor, dao je otkaz na službu i potpuno se posvetio književnom radu, smatrajući sebe bogomdanim pjesnikom. Prvi veći plod njegovog pjesničkog rada predstavlja zbirka epsko-lirskih pjesama Slike Orijenta (Bilder des Orients), nastale tokom 1831-33. godine, koje međutim, nijesu naišle na neki naročiti prijem kod čitalačke publike. Pripadao je mlađoj njemačkoj romantičarskoj školi i grupi pjesnika koji su bili poznati po svom uvjerenju da pjesnika prije svega čini njegovo "nadahnuće" i da je u tom cilju neophodno da stalno tragati za njim. I on je vjerovao da je veliki pjesnik, ali da mu sredina i prilike u kojima živi ne omogućavaju da dođe do pjesničkog nadahnuća. Njegova žena Šarlota Vilhaft, koja je cijelim svojim bićem bila prava romantičarka, takođe je vjerovala da je njen muž veliki pjesnik, pa se na sve načine trudila da mu stvori što bolje prilike za rad. Na kraju se odlučila na samoubistvo, uvjerena da će bol za njom kod njenog muža podstaći njegovu pjesničku sposobnost. Njena tragična smrt (1834) naišla je na veliki odjek u njemačkoj kulturnoj javnosti, ali ipak nije u njenom mužu probudila velikog pjesnika, te je nadalje više bio poznat po tragičnoj sudbini svoje žene nego po svojim pjesmama. Poslije smrti svoje žene Hajnrih Štiglic nije više nastojao da se dokaže kao pjesnik nego se posve posvetio pisanju u prozi." (strane 193 i 194)
Pošto je došao na Cetinje, Štiglic je bio u pośeti mitropolitu Petru II Petroviću Njegošu. Razgovali su evropskim prilikama i o životnim navikama evropske više klase, Štiglic je rekao:
"Zacijelo i izvjesna mjera od onoga što se u životu obično naziva srećom."
Na to je Njegoš kazao:
"Sreća je, konačno, ipak više rezultat nego premisa u velikoj životnoj igri. Kada ljudima usljed njihove sopstvene slabosti ili kratkovidosti nešto ne uspije ili ne pođe za rukom, onda za to uvijek okrivljuju sreću, odnosno pomanjkanje sreće. Saznanje i snaga privlače božanstvo koje okreće leđa onome ko je kolebljiv i slab." (strana 89)
