Vrtoglavica za ponijeti

Ako mislite da je izuzetno teško žanrovski klasifikovati filmove južnokorejskog majstora Bonga Džun-hoa, čekajte samo da pogledate njegovo ovogodišnje ostvarenje, kanskog pobjednika „Parasite“ („Parazit“). Ovo čudnovato djelo, koje je zatvorilo 33. izdanje Montenegro film festivala u Herceg Novom, toliko je poremećeno i nepredvidljivo, da će vas mnogo puta natjerati da preispitate sopstvena čula. 

Gimnastika godine
Dok „Parasite“ bude parazitirao kroz vaše tijelo, Džun-ho neće prestati da vas iznevjerava i kida vam živce – na najbolji mogući način. Svaki put kada budete pomislili da ste ga konačno provalili, njegov film mutiraće u nešto drugo i još jače zariti parazitske kandžice u vaše tijelo, blokirajući svaku mogućnost da ga odbacite. 
Krenimo od Džun-hoovog režiserskog debija „Barking Dogs Never Bite“ (2000) i monster filma „The Host“ (2006) koji i te kako ima veze sa ovogodišnjim kanskim pobjednikom, pređimo preko sjajne drame „Mother“ (2009) i spustimo se do njegovih ostvarenja na engleskom jeziku kao što su „Snowpiercer“ (2013) i Netfliksova „Okja“ (2017)... Ni za jedno od njih ne može se reći da je tipsko, predvidljivo, lako za klasifikaciju. 
Opet, „Parasite“ - jedini južnokorejski film koji je ikada dobio Zlatnu palmu, jeste nešto istinski posebno. Rijetka je ovako originalna vrsta žanrovske gimnastike. Toliko originalna, da ćete pomisliti kako Džun-ho nije samo režiser, nego žanr sam po sebi. Jer, kako bi drugačije mogao da stvori film koji bi se istovremeno mogao dopasti i Francu Kafki i Fjodoru M. Dostojevskom, i Stenliju Kjubriku i Jorgosu Lantimosu? Možda čak i Karlu Marksu!
Suprotne familije
Ne bi valjalo otkrivati mnogo o „Parazitu“ onima koji ga još nijesu gledali. Jedna od najvećih moći ovog filma leži upravo u režiserovoj sposobnosti da zalijepi obrt tamo gdje biste ga najmanje očekivali. 
Dovoljno je znati da se priča vrti oko dvije dijametralno suprotne četvoročlane porodice. Film počinje upoznavanjem sa familijom Kim, koja živi u podrumu u užasno siromašnom dijelu Seula. Porodicu čine majka (Jang Haj-đin), otac (legendarni Song Kang-ho u četvrtom zajedničkom projektu sa Džun-hoom), kćerka (Park So-dam) i sin (Čoi Vu-sik) – dvije vrlo inteligentne mlade osobe koje, nažalost, zbog loše ekonomske situacije ne mogu da maknu ni korak dalje od rupetine u kojoj žive.
Sticajem okolnosti i zahvaljujući sestrinim fascinantnim falsifikatorskim vještinama, frapantno bogata porodica Park zapošljava mladog Kima kao kućnog profesora. Mladić odmah shvata da su gazda (Li San-ijun) i njegova supruga (Džo Jo-cjung) malo naivniji nego što bi trebalo, pa uspijeva da pronađe posao i za sestru. 

Ekscentrične okuke
No, najbolji i najkomičniji djelovi dolaze nakon što brat i sestra zajedničkim snagama, praveći se da se niko od njih ne poznaje, pokušaju da pribave posao i za oca i za majku. Recimo samo da je predramatičnom orkestarskom muzikom i usporeni snimcima Džun-ho izazvao pravo malo čudo: hercegnovska publika, teška na aplauzu da teža ne može biti, nagradila ga je ushićenim tapšanjem. Da... Aplauzom usred filma, a ne samo onim protokolarnim na kraju.
Na početku filma, dok budete gledali roditelje i djecu kako se bore da pronađu svoja mjesta pod suncem ili makar jednu otvorenu vaj-faj mrežu u komšiluku, pomislićete na još jednog kanskog pobjednika. Humor i toplina koju isijavaju snažno podsjećaju na one koje imaju i junaci predivne japanske drame „The Shoplifters“ (Hirokazu Koreda, 2018). No, to je samo jedna od brojnih varki koje vas čekaju na filmskom putovanju od 132 minuta.
Poslije komičnog upoznavanja sa porodicom Kim i njenim urnebesnim varalačkim sposobnostima, koje će dovesti do toga da se njena četiri člana zaposle u domu hiperbogate familije Park – režiseru nije dovoljno to što je u prvoj polovini uspio da isporuči i pametnu crnu komediju i šarmantan pljačkaški film. 
Jedan podrum, tako često prisutan kao simbol podsvjesnog u njegovoj filmografiji, dovoljan mu je da totalno zarotira atmosferu. Odjednom, „Parazit“ se pretvara u punokrvni triler koji krivuda, hvata ekscentrične okuke i postojano leluja između izuzetne drame, slešera i vrhunskog socijalnog horora.

Krajnja ura
Džun-ho mijenja brzine i pretapa jedan žanr u drugi sa takvom lakoćom, da ne postoji šansa da osjetite mučninu i poželite da se munjevita vožnja zaustavi. Prelazi su toliko suptilni, da je veoma lako adaptirati se i uživati u svim električnim šokovima koji dolaze. 
Na momente tužan, pa čudan i poremećen, a onda i neočekivano smiješan – ovaj film je poslastica za sve koji, kao i Bong Džun-ho, obožavaju mišićave žanrovske izdanke, ali preziru njihove konvencije.
Jedna od tajni Džun-Hoovog uspjeha jeste izvanredan njuh da izabere prave ljude za posao. Režiser nije napravio nijednu grešku u koracima od glumačke ekipe za koju je desetka minimalna ocjena, preko koscenariste Džun Von Hana sa kojim je osmislio i napisao fascinantne likove, do direktora fotografije Honga Kjung-pjoa (masterpis „Burning“, Li Čang-dong, 2018) i Lija Ha-džuna, zahvaljujući čijem je dizajnu dijametralno suprotnih porodičnih domova, vile Parkovih i straćare, prave pravcate „kutije za šibice“ Kimovih, scenografija preuzela ulogu jednog od glavnih glumaca.
Najvažnije od svega? Na kraju dijabolično zabavnog i uzbudljivog puta, koji je popločan i malim čudima, i velikim filmskim vatrometima, i humorom koji sve vrijeme ostaje na „ti“ sa momentima čistog horora – čeka važna poruka. Džun-ho iskoristio je sve trikove koje je imao da nam suptilno, subverzivno i ljudski pokaže da je došla krajnja ura da se mijenjamo.
Svi Džun-hoovi likovi, od siromaha do bogataša koji vole da znaju gdje je kome mjesto, zarobljeni su u zatvoru sopstvenih želja. Jedni žele da ostanu među zidovima velelepne vile i zadrže druge van, a drugi da pošto-poto tamo uđu i zamijene ih. 

Vrijeme bubašvaba
Ni jedni ni drugi nijesu demonizovani, ali nijesu ni oslobođeni krivice zbog toga što vječito love, a ne vide da su ulovljeni. Ulovljeni u kafkijanskom sistemu koji su prećutno usvojili i oni koji žive u bogatstvu i oni koji liježu i bude se sa bubašvabama. 
Za Džun-hoa oni jesu potpuno isti, dok god se svi prave da ne vide da su se jednog dana probudili kao insekti, baš kao i junak Kafkinih „Metamorfoza“. Bubašvabe su i bogati i siromašni – i baš to misle jedni o drugima, ali prave se da nije tako. Jer, jedni žele da ostanu tu gdje jesu, a drugi teže ka tome da ih zamijene.
Džun-hoov mozaik na kraju oblikuje izuzetno intrigantno pitanje: zar nijesmo svi isti paraziti, i bogati i siromašni? Zbog čega mislimo da su jedni bolji od drugih, na bilo koji način, sa koje god strane društvene ljestvice stajali? I da li smo baš sigurni da znamo ko će preživjeti ovaj hladni rat koji iz godine u godinu sve više dubi jaz između bogatih i siromašnih? 
Nije ovo prva Džun-hoova politička poruka, ali jeste jedna od najtežih za svariti zato što nam je svima tako prokleto bliska. Upravo zbog toga ovo i jeste jedan od najboljih, najoriginalnijih i najvažnijih filmova ne samo ove godine, već i cijele decenije. No, kao i sa većinom velikih filmova, vrijeme će to tek morati da dokaže. Nadajmo se mnogo prije nego što siromašni pojedu bogate i shvate da su ipak ostali gladni... 
Ocjena: 9,8/10