Kultura

MARAŠ: Guča mikrokozma

Festivalu dragačevske trube nije mjesto u Budvi. Ako baš insistiraju, siguran sam da na sjeveru ima boljih i neuporedivo prirodnijih lokacija za tu manifestaciju.
MARAŠ: Guča mikrokozma
Pobjeda/ObjektivIzvor

Piše:

Vladimir Maraš

 

Ovih nekoliko posljednjih dana, većina vijesti iz zemlje i svijeta bila je na ivici onog „vjerovali ili ne“. Osim „normalne“ informacije o rođendanu jednog od najvećih kompozitora i gitarista moderne džez scene kodnog imena Pat Metheny (Pet Metini), sve druge vijesti sa estrade i okruženja bliskog estradi imale su prizvuk (tragi)komedije. Od činjenice da je filmska legenda Žan Klod Van Dam (Jean Claude Van Damme) na društvenim mrežama šerovao video- spot svoje nove prijateljice Dragane Mirković, preporučujući njenu muziku i video-uratke, pa do informacije da će u prijestonici crnogorskog turizma biti održana mediteranska verzija festivala svadbarskog kupusa kodnog naziva „Dragačevska truba na pjenu od mora“. Je li to „buva“, spin, fake news ili bolna istina, ostala je dilema. Makar meni.

***

Da ne bude zabune i da odmah otklonim dileme, na saboru trubača u Guči učestvovao sam ranih devedesetih godina prošlog vijeka, kao klinac - član jednog poznatog crnogorskog folklornog ansambla koji je bio na gostovanju, u sklopu revijalnog dijela programa. Ovo čisto da informaciju imaju ovi moji fanovi što me zdušno prate, čitaju i analiziraju, i što se zgražavaju uticaja izvorne muzike na urbanu muzičku kulturu. Tu lekciju ću ispisati u nekoj od narednih kolumni. Što se mene tiče, biće besplatna, izuzev siće koja se na trafici mora izbrojati za taj broj Objektiva. Elem, Guča tih devedesetih bila je isto što i Guča dvijehiljaditih, pa sve do danas. Parada neumjerenosti, parada kafanskog ambijenta s dna kace, promocija klanja volova, maltretiranja nesrećnih pevaljki koje s visokim potpeticama teško balansiraju po stolovima pomeđu pripite braće, itd. Na svakom ćošku možete naći blato do koljena, čak i u avgustu. U duhu tradicionalne srpske seljačke kulture naći ćete bogatstvo šatora sa različitim repertoarskim ponudama kako muzike, tako i hrane i pića. Od hitova koji se tiču vojvode popularnog kodnog prezimena Sinđelić, preko Bore Drljače i Van Damove miljenice Dragane Mirković, pa sve do vrhunskog muziciranja solista, najčešće iz redova romske populacije. Dakle, u tom ambijentu i kontekstu, sasvim primjereno i logično. Zato Guča toliko dugo traje. Skoro 60 godina tradicije. Kad ste tamo, sve to dobija željeni smisao. Lično, želim da ta tradicija bude bez kraja.

***

Međutim, sušta suprotnost tome bilo bi izmještanje te manifestacije na crnogorsko primorje, o čemu se rumorilo posljednjih dana. Isto tako, teško mogu da zamislim festival klapske pjesme, negdje u okolini Čačka. Ideja da se Guča, kao dio naše turističke ponude dogodi u prijestonici crnogorskog turizma mora biti plod mašte - nekog dobrog zajebanta ili totalne budale. Ruku na srce, u posljednjih dvadesetak godina Budva nije bila daleko od dragačevskog sabora trubača, ali smo uspjeli, ili mi se makar tako čini, da propadanje makar zaustavimo, a oporavak tek slijedi. Daleko od toga da ću sugerisati da džez treba da izbija iza svakog ćoška, baš daleko od toga. Ali, mora se naći mjera, i ukusa i profesionalizma, kako bi turisti, dominantno iz evropskih zemalja, ipak, na nekom nivou doživjeli kulturu zemlje koju posjećuju. Neće valjda moći bilo koja pevaljka ili ad hoc sklepani orkestar da bude na glavnim gradskim trgovima ili baštama renomiranih hotela ili restorana. A do sada je moglo. Da podsjetim, osamdesetih godina, Budva je nudila vrhunske crnogorske bendove koji su izvodili melodije svjetske pop kulture tog vremena. Pa ste na terasama hotela mogli čuti i Pina Danijelea, Al Žeroa, grupu The Police, Duran Duran, Level 42 i mnoge druge. Dakle, Budva je tada bila rame uz rame s ostatkom Evrope. U međuvremenu, malo je zaostala.

***

Poenta je da festivalu dragačevske trube nije mjesto u Budvi. Ako baš insistiraju, siguran sam da na sjeveru ima boljih i neuporedivo prirodnijih lokacija za tu manifestaciju. Imam tu još jedan lični razlog - četiri godine nakon što je u Crnoj Gori svirao trubač svjetske reputacije Randy Brecker, a prije par godina mlada njujorška zvijezda u usponu trubač Igmar Thomas (oba kao učesnici Made in New York Jazz Festivala u Crnoj Gori), nakon što je legendarni Duško Gojković iznenadio Big bend RTS-a na njihovom koncertu u podgoričkoj „Sejdefi“, neugodno je pričati o trubama u kontekstu ove teme. Osim ako se ovih posljednjih ne želimo odreći u korist Guče. No, kad pogledamo još neke vijesti koje čine našu zbilju, ne bi me začudilo ništa. Ispada i da je potpuno legitimno da Vlada daje povlašćene uslove drugim granama vlasti za rješavanje stambenih pitanja. Onim granama vlasti i institucijama koje bi trebalo da kontrolišu i Vladu i one koji u njoj rade. I opet, nikome ništa. No, navikli smo. Nakon Madone i grupa The Rolling Stones i Jamiroquai, Jaz lako može postati novo vašarište, sa životinjama koje se okreću na jakoj vatri i probranim setovima rodoljubivih pjesama sa Solunskog fronta. Jedina dobra stvar je što bi onaj jedan raštan iz Splendida koji je Madona u slast opuvala na 40 Celzijusa, mogao da se prodaje na tone. Malo li je.

 

Portal Analitika