Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ
Pedro Almodovar tvrdi da njegov ovogodišnji film „Bol i slava“ („Dolor y gloria“) nije autobiografija, nego autofikcija. Veliki Španac kaže i da glavni junak Salvador Malo (Antonio Banderas), madridski režiser u kasnim šezdesetim koji doživljava egzistencijalnu i kreativnu krizu - nije on, već njegov alterego. I da Banderasova sjenka na posteru sasvim slučajno podsjeća na njegovu čuvenu, srebrnokosu pank siluetu.
No, što god vam pričao, nećete vjerovati Almodovaru. Bićete sto posto uvjereni, i to ne samo zbog brojnih sličnosti između njegovog i Salvadorovog života, da gledate punokrvnu, duboko intimnu priču o umjetniku koji je postao zatvorenik sopstvenog tijela, uma i gubitka kreativne potencije. I uspio da se izvuče iz ambisa samo zahvaljujući hrabrosti da najveće životne boli pretoči u najličniji film do sada.
Lebdeće stanje
Film, čija je svjetska premijera održana u maju u Kanu, a crnogorska početkom sedmice na Montenegro film festivalu u Herceg Novom –otvoren je kadrom u kojem vidimo Salvadora kako pluta u bazenu. Njegovo lice je izgubljeno, njegove oči nemirne. Iz njegove duše iselili su se svi anđeli, ostali su samo demoni. Skoro je fizički moguće osjetiti njegovu bol.
Odmah vam je jasno da vas čeka jedna od najboljih uloga Antonia Banderasa. I da priča o Salvadoru ne počinje slučajno u vodi. Od tog trenutka sve do kraja ovog predivnog, bolno meditativnog filma u tom istom bazenu koji je natopljen Almodovarovim sjećanjima – plutaćete i vi.
Nije „Bol i slava“ prvi Almodovarov film koji vas je smjestio u stanje levitacije i probudio osjećaj da ga nijeste odgledali, nego halucinirali ili sanjali. O, i te kako su vas pomjerale njegove opčinjavajuće priče o ženama na ivici nervnih slomova, destruktivnim majkama punim ljubavi, nikad prežaljenim ljubavnicima, mladićima i djevojkama na pragu seksualnog i svakog drugog buđenja.
Veliki Španac otkrio vam je stvari zbog kojih ga i dan-danas posmatrate kao čitav jedan univerzum, a ne samo kao režisera. I čvrsto vjerujete da „a film by Almodovar“ nije etiketa, već natpis iznad kapije uzdaha koja će vas odvesti do dobro poznatog, ali i dalje zapanjujućeg svijeta.
Bogatija osoba
Kad, gle čuda: iako film „Bol i slava“ ima skoro sve elemente po kojima je Almodovarov potpis postao svjetski prepoznatljiv, djeluje kao nešto što nije njegovih ruku djelo – na najbolji mogući način!
Tek sada, suočeni sa pogledom izgubljenog Salvadora, shvate da je jedan od najpoštovanijih svjetskih režisera više od 30 godina stvarao intimne priče – samo da bi vam zamazao oči. Da bi vas uvjerio da ga sve bolje upoznajete poslije svakog novog filma. I da ne postoji ništa što bi mogao ili želio da sakrije od vas.
Zapravo, Almodovar vam je više od tri decenije davao sebe na kašičicu. Tek sada prestao je da se skriva iza tuđe intime. Potpuno ogoljen, stao je pred vas, slomio vam srca u milion komadića – i ponovo vas sastavio kao novu, ako ne bolju, onda makar kao duhovno bogatiju osobu.
U filmu „Bol i slava“ imamo proganjajuće destruktivnu majku (u dvije vremenske linije igraju je sjajne Penelopa Kruz i Hulijeta Serano), nikad prežaljenu ljubav, seksualno buđenje, golotinju, skarletnu boju (crvene je mnogo čak i za Almodovarove „standarde“), reference na režiserove filmske fascinacije od Merlin Monro, do Federika Felinija i njegovog remek djela „Osam i po“ („8½“, 1963), sa kojim je poređenje ovog ostvarenja gotovo neizbježno. Ukratko, imamo sve što se može očekivati od Pedra.
Slojevi babuške
Opet, komplet je upakovan drugačije. Na primjer, „Bol i slava“ nema nijednu scenu seksa, ali jeste duboko erotičan film (nemoguće je zaboraviti onaj Salvadorov poljubac sa Rikardom). Nije coming of age priča, ali oči devetogodišnjeg Salvadora (u flešbekovima igra ga Asijer Flores, glumačko otkriće godine) odslikavaju mnogo širu paletu emocija u odnosu na dječake i djevojčice koje ste gledali u najboljim filmovima tog žanra.
Za razliku od Almodovarovih prethodnih djela, ovaj film nije jedra žena koja se polako skida i zavodi publiku svih profila, ne bi li na kraju, kada svuče gaćice, uperila gigantski penis u njihova lica i šokirala one pune predrasuda. „Bol i slava“ je babuška čiji svaki sloj otkriva novu, još nepodnošljiviju bol koju od djetinjstva nosi Salvador.
Osjećaj koji film budi i koji vas sve vrijeme drži kao narkotik sumiran je u jednoj od replika glavnog junaka. Salvador kaže da veliki glumac nije onaj koji može da zaplače pred publikom, već onaj koji zna kako i kada treba da zadrži suze.
Baš to vam sve vrijeme rade Almodovar i Banderas u osmoj, najboljoj saradnji do sada. Nema tu suza, pretjeranosti, eksplozija emocija. Sve je zauzdano, smireno, pritajeno – a izuzetno moćno ispod površine. Almodovar ima 69 godina. Čini se da je konačno spreman za veliki zaokret: priznanje da je nekada bitnije pružiti nježnost i razumijevanje i sebi i gledaocu nego provocirati i pomjerati ko zna kakve granice.
Sniježni lav
Salvador je definitivno zaslužio da uđe u panteon najboljih muških likova u istoriji kinematografije. Mogu da ga potcjenjuju i tvrde da ne bi uspio da ostvari ovakvu rolu bez smjernica režisera, ali Banderas jeste napravio malo čudo u „Bolu i slavi“. Recimo samo da ćete, dok ga budete gledali, imati utisak kao da je pred vama moćni, ali ostarjeli lav koji šeta savanom prekrivenom snijegom.
Nemate pojma odakle snijeg u savani, niti koliko će se bijele iglice zadržati na njegovoj grivi, ali znate da će ga lav preživjeti. Jer, malo je što snažno kao životinja ili čovjek koji je preživio veliku bol. Što god se dogodilo, koliko god ga život slomio i oštetio, on jednostavno zna da život mora da nastavi da se kotrlja. I da se sve, osim smrti, može preživjeti.
To i jeste najnevjerovatnija stvar u vezi sa Almodovarovom „autofikcijom“: film gotovo da nema kadra koji nije natopljen bolom, ali ipak nije mračan. U trenutku kada padne posljednji kadar, nećete moći da vjerujete da nijeste mogli da predvidite to predivno meta-čudo koje će vam se naći pred očima.
U tom trenutku, u režiserskoj stolici u kojoj sjedi Banderas vidjećete Almodovara i razumijećete ga, onako istinski, prvi put u životu. Njegovu depresiju, kajanja, pobjede i poraze, kreativne krize, potrebu za samoćom i istovremenu odbojnost prema njoj... Sve njegove kontradiktorne junake, naklonost prema onima koji su drugačiji, cijelu istoriju njegove borbe da shvati i prihvati čak i najdestruktivnije među onima koji trpe bilo kakvu bol na sopstvenoj koži.
Borba za dah
Što je najvažnije od svega, osjetićete ogromnu glad. Najveći apetit za filmovima Pedra Almodovara još od dana kada ste pogledali „Kožu u kojoj živim“ („La piel que habito“, 2011), njegovo posljednje izuzetno djelo, poslije kog je uslijedio sunovrat u obliku sramno loših „Putnika u avionu“ („Los amantes pasajeros“, 2013) i totalno prosječne „Hulijete“ („Julieta“, 2016).
Najveće postignuće filma „Bol i slava“ jeste ta sposobnost da nas uvjeri da je Kurosava bio u pravu kada je tvrdio da veliki autori ne smiju da prestanu da stvaraju ni kada zađu u duboke godine, zato što se tada u njima bude sazrele osobe koje i te kako imaju da kažu i pokažu nešto novo.
Almodovar se bliži 69. rođendanu, a čini se da nikada nije bio svježiji i bolji. I puniji želje za životom, uprkos tome što vas je ovaj film uvjerio da „Bol i slava“ može da bude njegov epitaf. Kad bi se samo zadržao na ovom putu, ovo bi bio samo prvi u nizu filmova koji bi nam pokazao ne samo kožu u kojoj živi ovaj veliki Španac, već i kože u kojima bitišemo i borimo se za dah svi mi.
Ocjena: 9,5/10
FLEŠ: Režija i scenario: Pedro Almodovar Uloge: Antonio Banderas, Asijer Eskendija, Asijer Flores, Penelopa Kruz Trajanje: 113 min
