Kada se nađete u situaciji da morate da govorite ili pišete o nekom filmu, za koje predivan italijanski termin „capolavoro“ (remek djelo) nije dovoljan, onda znate da ste u velikom problemu. Sa ovom mukomse, sigurni smo, vječito suočavaju oni koji dobiju zadatak da opišu „Apokalipsu sada“ („Apocalypse Now“). Pisanje o filmskoj vijetnamskoj crnoj rupi u režiji Frensisa Forda Kopolenikada nije bila veća nego ovog mjeseca, kada ovaj ratni klasik slavi 40. rođendan.
Rizičan posao
Kopolino remek djelo sa Martinom Šinom u glavnoj ulozi, čija je svjetska premijera održana u Kanu, stiglo je u američke bioskope 15. avgusta 1979. godine. Da će ovaj film postati i ostati važan dio filmske istorije, bilo je jasno mnogo prije nego što je završen.
Pored čudnjikave informacije da je režiseru bilo potrebno više od 200 sati snimljene filmske trake (!) da bi bio siguran da ima sve što mu je potrebno, postoji i ona da je Kopola proveo tri godine (!!!) osmišljavajući montažu i postprodukciju! To ga je mnogo i koštalo.
S obzirom na to da je snimanje trajalo duže od planiranog, režiser je morao da „izmisli“ milione dolara kakobi završio ovaj zahtjevni projekat. Iako se tokom mučno razvučenog snimanja i nakon premijere činilo da će neminovno završiti u ambisu, Kopolin rizik se dvostruko isplatio.
Negativne kritike
Cijela priča počela je Kopolinom fascinacijom romanom „Srce tame“ („Heart of Darkness“) čuvenog Džozefa Konrada. Nakon što je režiser povjerio adaptaciju Džonu Milijusu, scenarista nije strogo pratio književni predložak. Mnoge stvari u vezi sa pričom su promijenjene – od lokacijakoje su prebačene iz Konga u Vijetnam(a snimalo se na Filipinima), do samog kraja filma. Opet, suštinski, uprkos razlikama, roman i film efektno je spojio isti šmek.
Nekoliko godina prije nego štoje kompletirao ovaj izrazito komplikovan film, Kopoli se dopao Milijusov scenario – ali ne potpuno. Kopkao ga je taj čudnjikavi krajkoji, prema njegovom mišljenju, nije bio filozofski adekvatan. Ali, isto tako nije bio sasvim siguran što želi i kako bi trebalo da završi film. Do konačnog razrješenja došao je tek negdje napola snimanja. To možda i ne bi trebalo da nas čudi s obzirom na to da je moralo da prođe čak deset godina od trenutka kada je scenario ugledao svjetlost dana do snimanja prvog kadra.
Nakon američke premijere, Kopolu su zasuli negativni komentari. Kritičari su ga napali zbog „prejednostavnih režiserskih rješenja“, najvjerovatnije ne želeći da prihvate takvu sliku vijetnamske realnosti.
Ludi Vijetnam
Kako su kritičari pisali davne 1979. godine, Kopola se izvukao odabirom direktora fotografije. Vitorio Storaro, trostruki Oskarovac, osmislio je kadrove koji su, bez sumnje i dan-danas, lekcije za buduće generacije. Čini se da je suvišno podsjećati na Storarov vizuelni simbolizam filipinskog pejzaža koji je savršeno uklopljen sa luckastim replikama i savršenim zvukom.
- Moj film nije film. Ovo nije film o Vijetnamu. Ovaj film jeste Vijetnam. Tako je zaista bilo. Bilo je ludo -pričao je Kopola nedugo nakon premijere pred pomalo šokiranompublikom.
Simbolično aludirajući na činjenicu da je želio da uradi film koji će predstaviti Amerikance u klasičnim vijetnamskim džunglama, koji su upravo u tim uslovima poludjeli, Kopola je još jednom potvrdio status jednog od najvećih režisera. Njegovi kadrovi – ne samo „Apokalipse“, već i drugih ostvarenja, ostaće savršeno upakovani za sve buduće generacije koje će na ovaj ili onaj način raditi na filmu kao umjetničkom izrazu.
Leila MURSELJEVIĆ
Režiser u srcu tame
Filmove ovakvog kalibra obično prate veliki problemi na snimanju. No, čini se da se nijedan od njih nije suočio sa tolikom lavom poteškoća kao „Apokalipsa sada“.
Kopolini problemi varirali su od nerješivih do totalno priglupih, što je fantastično prikazano u dokumentarcu „Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse“ (Elenor Kopola, Džordž Hikenluper, 1991).
Najveće kontroverze rasplele su se oko Kopolinog odnosa sa glumcima, naročito sa Marlonom Brandom koji je odigrao kultnog pukovnika. Glasine o nerazumijevanju dva velikana pokrenute su brzo nakon premijere. Uključivale su prilično bizarne detalje - od debeljuškastog Branda i njegovog konstantnog kašnjenja, do činjenice da glumac nije želio ni da pročita čuveni roman o Kongu. Ipak, ako možemo da vjerujemo „analitičarima“ ovog posebnog odnosa (u dokumentarcu je tek ovlaš pomenut), cijela ova priča je više nego preuveličana.
Tokom razgovora sa Stivenom Soderbergom na festivalu Tribeka, Kopola je „prečistio“ te čudnjikave komentare.
- Brando je bio fenomenalan čovjek, ali je bio i kao jedno veliko dijete. Istina je da na početku nijesmo uspijevali ništa da snimimo i da smo provodili dane samo razgovarajući o fascinantnim stvarima – ispričao je režiser.
Ali, nakon tog početnog oklijevanja, Kopola je istakao da je Brando pružio „puni doprinos“ nastanku „Apokalipse“.
- Postoje mnoge stvari u ovom filmu koje su bile sasvim njegov izum – naglasio je Kopola.
Doviđenja, gospodine Oskar
Kopolino ostvarenje prošlo je prilično dobro sa nagradama, naročito na festivalu u Kanu. Iako je tamo prikazana nedovršena verzija (!), „Apokalipsa sada“ podijelila je Zlatnu palmu sa fenomenalnim filmom „Limeni doboš“ („Die Blechtrommel“, Folker Šlundorf, 1979).
To je bila dobra uvertira za Zlatni globus, BAFTA nagrade na kojima su priznanja dobili i Kopola i Robert Duval - ali i za Oskare. No, Američka akademija nije mogla bez kontroverzi, pa je čudnjikavi rasplet na ceremoniji 1980. godine i dan-danas ostao tema za analize.
Kopolin film bio je nominovan u osam kategorija. Nažalost, osvojio je samo dva. Nagrađen je Oskarom za najbolji zvuk, a priznanje za fotografiju dobio je Storaro. To je posebno interesantno kada uzmete u obzir činjenicu da je fenomenalni Robert Duval, čije je jedanaestominutno prisustvo u filmu kroz ulogu potpukovnika Kilgora stvar istorije, izgubio Oskara za sporednu mušku ulogu od Melvina Daglasa za komediju „Dobro došli, gospodine Čens“ („Being There“, Hal Ašbi, 1979)!
Ako vam ni takva nelogičnost nije dovoljna, podsjetićemo vas da film nije uspio da uzme Oskara ni za scenografiju zahvaljujući marketinški nabudženom mjuziklu „Sav taj džez“ („All That Jazz“, Bob Fosi, 1979).
