Piše: Danilo ĆURČIĆ
Djeca koja žive I rade na ulici
Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja nedavno se pohvalilo kako je ministar Đorđević, u pauzi pripreme 15 zakona koji će na jesen poboljšati položaj građana i građanki Srbije, ponovio svoj prošlogodišnji nalog centrima za socijalni rad kojim se od njih traži obezbjeđivanje „bolje zaštite“ djece koja žive i rade na ulici.
Direktivom se Centar za socijalni rad obavezuje da „u roku od 15 dana od dana dobijanja naloga organizuje sastanak sa Policijskom upravom za grad ili policijskom stanicom u lokalnoj samoupravi na teritoriji svoje nadležnosti i komunalnom policijom (sada milicijom), ukoliko u lokalnoj zajednici ista postoji, u cilju uspostavljanja struktuirane, cjelovite i kontinuirane saradnje na otkrivanju slučajeva nasilja nad djecom, zlostavljanja i zloupotrebe djece koja „žive i rade na ulici“ i bave se prosijačenjem, pranjem vetrobranskih stakala, skupljanjem sek u n d a r n i h s i r o v i n a i z kontejnera za odnošenje otpada, prodajom cvijeća u kasnim noćnim satima itd“. Ova „struktuirana, cjelovita i kontinuirana“ saradnja obavljaće se kroz organizovanje zajedničkih kontinuiranih i periodičnih akcija, obilaska uobičajenih mjesta na kojima se djeca zlostavljaju i zloupotrebljavaju.
Ako ostavimo po strani svu „kontinuiranost“ ove Direktive, posebno je zanimljivo šta se dešava u ovim akcijama u kojima policija i komunalna milicija sarađuju sa centrima za socijalni rad. Sljedećom tačkom Direktive propisano je da se u svakom otkrivenom slučaju dijete po hitnom postupku oduzima od roditelja ili staratelja. Oduzimanje djece koja žive i rade na ulici jasno pokazuje opredijeljenost ministarstva – umjesto rješavanja uzroka zbog kojih djeca žive i rade na ulici i jačanja korektivnog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava u ovim slučajevima, Ministarstvo je odlučilo da ovu djecu izmjesti iz njihovih porodica i da se pravi da ovaj problem ne postoji.
Odrasli koji rade na ulici
Sa druge strane, Beogradska autobuska stanica (BAS) proslavila se nedavno preseljenjem dolaznih perona na prostor koji se nalazi iza pokojne Željezničke stanice u Beogradu. Od kada su ovi peroni preseljeni na ljepše i bolje mjesto, odrasli koji rade na ulici na prenošenju prtljaga putnicima koji u Beograd dolaze autobusima, više ne mogu da priđu peronima. Na ovih petnaestak ljudi, koji su svi odreda registrovani u Agenciji za privredne registre kao nosači prtljaga, a neki od njih imaju i registrovano sjedište na adresi dolaznih perona BAS, obezbjeđenje ove kompanije svakodnevno vrši pritisak.
Pored toga što im je rečeno da ne mogu više da rade, što rukovodstvo BAS odbija da razgovara sa njima, što se kao nekakav nemušti razlog zabrane prilaska peronima navodi da se nosači bave džeparenjem i vršenjem krivičnih djela, zabilježeni su i slučajevi kada u svemu ovome pomaže i policija. Slučajevi privremenog oduzimanja predmeta, koje policijski službenici mogu oduzeti kada je predmet, kako kaže čl. 92. Zakona o policiji, „namijenjen za izvršenje krivičnog djela ili prekršaja, potiče ili je nastao kao posljedica izvršenja krivičnog djela“ nisu rijetki. Predmeti koji se oduzimaju su, ni manje ni više – kolica za prenos prtljaga.
Direktiva I nosači prtljaga
Osim što smo utvrdili da se oduzimaju kako djeca tako i kolica za prenos prtljaga, šta je još zajedničko ovim epizodama iz života velikog grada? One nisu nikakvi incidenti u javnom prostoru, već posljedica nove politike kriminalizacije siromaštva i guranja onih koji su obespravljeni još dublje na marginu. Pritom, teško je reći da je ovo nekakva nova pojava u Srbiji. Pre bi se moglo reći da je stara politika dodatno unaprijeđena.
Slično kao što je Đilas za vrijeme svog gradonačelnikovanja dio Roma iseljavao van Beograda („vraćao u mjesta prebivališta“, da budemo precizni), kako se ne bi vidjelo siromaštvo i kvarila slika o metropoli, ministar Đorđević nalaže da se organizuju akcije-racije gdje će se djeca skupljati sa ulice i hitno oduzimati od roditelja, a direktor Mučibabić zabranjuje da nosači prtljaga smetaju slici novog i lijepog beogradskog dolaznog perona. Ni odluka o zabrani pristupa dolaznim peronima, ni Direktiva ministra Đorđevića ne prolaze osnovnu analizu sa stanovišta njihove pravne valjanosti.
Kod odluke BAS je lako, jer tu odluka u formalnom smislu nikad nije ni donijeta. Donijeto je, po svoj prilici, usmeno naređenje koje se uz pomoć obezbjeđenja, nadzornih kamera i policije revnosno sprovodi. Ono ima samo jedan član i jedan stav, koji bi se mogao prevesti kao: „Cigani napolje“. Da je država ozbiljniji mehanizam od autobuske stanice, pa makar ona bila i prestonička, odavno smo znali. Upravo zbog toga je situacija sa ministrovom Direktivom nešto zamršenija. Kako navodi ministar Đorđević u prologu svoje Direktive, ona se donosi na osnovu čl. 14. stava 2 Porodičnog zakona, kojim je propisano da „[N]adzor nad stručnim radom organa starateljstva vrši ministarstvo nadležno za porodičnu zaštitu“. Drugi „pravni osnov“ na koji se poziva naš ministar je Pravilnik o načinu vršenja nadzora nad stručnim radom organa starateljstva. Međutim, pomenuti Pravilnik ne daje nikakvo generalno ovlašćenje našem ministru da daje naloge centrima za socijalni rad kako da postupaju.
Pravilnik jasno propisuje kada, u kojim poslovima i na koji način se vrši nadzor nad stručnim radom organa starateljstva. Nadzor vrši komisija ministarstva ili pojedinac, državni službenik iz ministarstva, i to nad cjelokupnom djelatnošću centra za socijalni rad, dijelom djelatnosti centra ili radom tima stručnjaka, odnosno pojedinaca koji rade u centru za socijalni rad. Pritom, da bi ministarstvo vršilo ovaj nadzor, potrebno je da obavesti centre za socijalni rad o njegovom vršenju, da organizuje uvodni sastanak, neposredno obavi nadzor i da tek nakon toga, ukoliko je potrebno izda usmene naloge radi neodložnog otklanjanja nedostataka u radu centara za socijalni rad. Usmene naloge u ovoj prilici izdaje koordinator komisije za vršenje stručnog nadzora ili pojedinac državni službenik iz ministarstva rada i oni se odnose na „stručne i druge radnje koje je neophodno izvršiti“ onda „kada okolnosti ukazuju na neophodnost neodložnog otklanjanja nedostataka u radu, kako bi se spriječilo nastupanje nenadoknadive štete po ličnost, imovinu, prava i neki drugi važan interes korisnika“.
Iz ovoga je jasno da Pravilnikom nije predviđena situacija u kojoj ministar izdaje nalog na osnovu nekakve potencijalne pravne situacije, odnosno situacije koja je takva da nalog na neki način predstavlja opštu pravnu normu. Na kraju, posljednje što je zajedničko zabrani prilaska nosača prtljaga dolaznim peronima BAS i Direktivi ministra Đorđevića je to što ne postoji razumno obrazloženje za njihovo donošenje. Ove odluke su neproporcionalne i u svojoj posljedici urušavaju prava kako djece koja žive i rade na ulici tako i odraslih koji rade na peronima. Kod zabrane prilaska dolaznim peronima za nosače prtljaga situacija je jasna.
Pod navodnim obrazloženjem da nosači prtljaga „džepare“ putnike i narušavaju ugled stanice i bez i jednog jedinog slučaja u kome je BAS mogao da kaže kada se to dogodilo, donosi se odluka da se nosačima prtljaga zabranjuje pristup peronima. Da li i divlji taksisti narušavaju ugled stanice, do kojeg je tako stalo rukovodstvu BAS, ostaje da se nagađa. S druge strane, kod djece koja žive i rade na ulici situacija je još jasnija. Ne formiraju se timovi policije, komunalne milicije i socijalnih radnika da se bave dječijim radom uopšte. Da je tako, ovi timovi bi se bavili i radom koji obavljaju djeca koja nisu djeca ulice – onom koja učestvuju u emisijama gde se takmiče sa svojim talentima, djecom koja pomažu svojim roditeljima u obavljanju poljoprivrednih poslova i slično.
Umjesto dječijim radom, zlostavljanjem i zanemarivanjem djece uopšte, ovi timovi se bave specifičnim vrstama dječijeg rada, onog rada koji obavljaju djeca koja žive u dubokom siromaštvu, u porodicama koje su se zatekle u situaciji raspada sistema socijalne zaštite, gdje im se nudi stotinak eura mjesečne pomoći koja se često dobija tek devet mjeseci godišnje i koja se odrađuje prinudnim radom. „Nama se ovo dešava jer smo Romi“, kako je nedavno rekao jedan nosač prtljaga, najbolje je objašnjenje svega ovoga. Nema se tu šta dodati, osim ga možda imenovati rasizmom.
