Beč je jedan od onih gradova koji dobrim vilama ne priznaju benificirani radni staž, pa često moraju da rmbače i treću smjenu! Zato ne čudi što neke čarolije ostaju na snazi čak i nakon što izbije ponoć. Dva puteljka oko Crkve Svetog Petra, pločnik ispred palate Hofburg, Trg heroja, ulice Graben i Herengase, po logici stvari, u to doba treba da budu parkirališta za bundeve. Ali, zaboravite na to. Začarane kočije i dalje vuku krupni, punokrvni dorati znojavih sapi, dok umorni kočijaši odlažu dizgine, prepustivši vinu i konjima da ih vode do kuće. Od ranog jutra kruže gradom vozeći kojekakve Pepeljuge i njihove dilbere, pa u gluvi sat odlaze na zasluženi predah pred novi „dan mrmota“.
Sveto trojstvo
Na nekom davnom draftu Beč je prigrabio dva strašna pika: valcer i saher tortu. Htio je i gondolu, ali Venecija je bila brža. Zato se odlučio za fijaker. I tako cementirao „sveto trojstvo“. Uz šniclu i novogodišnji koncert u podne, kompletirana je jaka prva petorka koja uvijek „puca“ na visok plasman. Klupa je, naravno, rezervisana za hor dječaka sa piskutavim glasićima.
Za sve njih prefiks „bečki“ lijepi se kao kec za prste iskusnog kartaroša. Ali, čini se da baš fijaker na tapeciranim, udobnim sjedištima nosi najveći komad te austrijske samosvjesnosti. I na točkovima sav glanc i blato vijenske kaldrme. Jer, grad na Dunavu, grad klasike, grad gurmana i lezilebovića, svijetlih primjera i najcrnjeg taloga, grad na vjetrometini Evrope, ujedno je i grad fijakera. U njima se, otkad znaju za sebe, i plemstvo i plebs truckaju bez izuzetka. Po tome Beč nema pandana među metropolama.
Pola svijeta stane u zvižduk bečkog kočijaša. I u ponekoj psovki. Vrijedi svaki od 4.000 centi dati da se, makar sat, nađete u njegovom društvu. Ako ste mu simpatični ukazaće vam posebnu čast posadivši vas kraj sebe. Za zaljubljene, mladence i porodice sa djecom važi nepisano pravilo: poštovanje intimnosti. Stoga će kočijaš najveći dio vožnje provesti u tihovanju. I samo povremeno diskretno se okretati prema mušterijama u kočiji, dajući štura objašnjenja, recimo, o dvorcu Belvedere kraj kojeg upravo prolazi.
Pljoska znatiželje
No, ukoliko ste žedni dobre storije, taj prostodušni, brkati rmpalija ponudiće vam da otpijete najveći gutljaj iz pljoske znatiželje, koju svaki pošteni kočijaš drži skrivenu u unutrašnjem džepu sakoa. Riječi će same da poteku.
Bio jednom jedan Fijaker. Ne prevozno sredstvo, već čovjek od krvi i mesa. Živio je u nekoj Škotskoj, ne - ipak Irskoj, u sedmom vijeku. Zanimanje mu je bilo da vuče korijene!
Vukao je on tako korijene iz jedne kraljevske porodice i kad bi radeći porezao prst, na zemlju bi kanulo dvije-tri kapi plave krvi. Imao je dovoljno bogatstva da proživi tri života, ali ga je nepravilno rasporedio. Čitav imetak ostavio je za naredna dva, a u ovom zemaljskom životu odlučio je da služi Bogu. Postao je pustinjak i skakač s motkom. U prvom pokušaju preskočio je La Manš i završio kao Isusov propovjednik daleko od doma, u nekoj francuskoj zabiti...
Naš kočijaš tu namjerno pravi dramsku pauzu, svjestan da krešendo tek slijedi. Briše usne, namješta šešir, podešava uzde i konjima daje znak da skrenu u uski sokak, dok kao na iglama čekamo nastavak priče.
Kočijaš onda kaže, kako legenda dalje kaže da je Fijaker u Francuskoj stekao pratioce. Pratili su ga glasovi da je čudotvorac. Biskup Faro, u čijoj nadležnosti bijaše sav taj kraj, ustao je jednog jutra na desnu nogu. Što znači da je bio dobro raspoložen.
Jednačina života
Čuo je i on galsine da mu Fijaker vjerno služi, ali se pitao zašto živi kao isposnik u ritama, svakodnevno rješavajući jednačinu života u trošnoj kolibici, podignutoj na svega nekoliko kvadrata zemlje pune korijena. Ako je već sposoban da čini čuda!
Riješio je da ga iskuša. Reče mu kako ima „pošten“ prijedlog za njega. Koliko za jedan dan uspije da uzore te tvrde, normandijske zemlje - sve će biti njegovo! Fijaker, kao što već znamo, jeste u mladosti vukao korijene, ali je imao i motku. Tom prilikom odlučio je da je stavi na „svič on“. Udario je njome po zemlji i dokle god se prostirao pogled (a nekad zna baš da se prostre!) sve je postalo oranica. Tačnije, nepregledni vrt, pun cvijeća i rajskih plodova. Sasvim dovoljno za jednu pristojnu hagiografiju u kojoj će biti zaveden kao Sveti Fijaker od Brila - zaštitnik vrtlara i zemljoradnika.
Koju milju godina kasnije jedna ulica u Parizu zvaće se po njemu. Baš u njoj, 1640. godine izvjesni Nikolas Sovaž započeće biznis sa iznajmljivanjem konja za prevoz po gradu. I otud prvi fijaker. Ime i ideju ubrzo je preuzeo carski Beč, prišivši Fijakeru epolete za još veći čin – da bude svetac zaštitnik kočijaša. U moderno vrijeme i taksista. Sada u Beču postoji Trg fijakera i na njemu spomenik kočijašu, uhvaćen u momentu dok skida šešir pozdravljajući građane. Izradio ga je umjetnik Jozef Engelhart.
Posljednja princeza
Tradicionalno, u glavnom gradu Austrije održava se i Fijaker bal, a s vremena na vrijeme izvodi i „Arabela“, čuvena opera Riharda Štrausa. Arija iz te opere posvećena je stvarnoj ličnosti Fijaker-Mili, bečkoj kočijašici koja sa cilindrom na glavi i bičem u ruci, u uskom strukiranom sakou i grudima na gotovs, zavodi raskalašne goste kafane u kojoj nastupa.
Ima Beč tuce lijepih pjesama posvećenih fijakerima. Nije da nema. Ali, kao da mu fale dvije mirođije da ukus bude savršen. To su glas Zvonka Bogdana i jedna princeza.
Otkad se razbucala monarhija, carske konjušnice zvrje prazne, a kočijaši se više ne utrkiju koji će se prvi prvi naći pri ruci njenom visočanstvu dok stupa u fijaker! To se posljednji put desilo 1986, kada se u bečkom fijakeru vozila prava princeza. Ne austrijska, već velška.
Na staroj fotografiji, rani april pozira ulicama Beča u svečanom ruhu dok se cijeli grad pretvara u pokretni praznik. Nažalost, već je kasno za pahulje, a princu Čarlsu i princezi Dajani bili su potrebni tada kao nikad. Baš tog dana, u kom „fijaker stari ulicama luta i sobom nosi zaljubljeni par...“ Da imaju orijentir po kome će se, kad zažele, vratiti u bečku bajku.
Za razliku od Beča, u Parizu dobre vile zbog obima posla ponekad uzmu neplaćeni odmor. Tada sve krene naopako. To se, na primjer, dogodilo davnog 31. avgusta 1997. čim je otkucala ponoć. Kočije su se pretvorile u „mercedes S280“, a nesrećni princ u egipatskog milionera. Na pariskoj cesti ostala je i cipela broj 39, koju su umjesto nasljednika britanskog trona pronašli forenzičari. Nema sumnje da je pripadala princezi...
