Njen magistarski rad bavio se starom crnogorskom emigracijom u Argentini i za Pobjedu govori šta je sve otkrila tokom dugogodišnjeg boravka u Latinskoj Americi.
POBJEDA: Kako objašnjavate toliku ljubav potomaka emigracije prema Crnoj Gori iako mnogi od njih nikada nijesu putovali iz Latinske Amerike ovamo?
OTAŠEVIĆ: Rezultati velikog broja naučnih radova o migracijama i identitetu nam govore da su osjećaj i pripadnost prema zemlji porijekla nasljedni, te da potomci imigranata u raznim zemljama osjećaju visok stepen pripadnosti prema zemlji odakle su njihovi korijeni, upravo iz tih razloga. Bez obzira da li su tokom života njegovali svoj izvorni identitet, onaj koji su naslijedili od svojih predaka ili ne, gotovo uvijek se u njima javlja unutrašnji glas koji ih doziva da se vrate svom izvoru, svom korijenu i matici u kojoj je taj korijen izrastao.
Može se reći da se ovaj osjećaj uglavnom javlja nakon pedesete godine starosti, uglavnom kada osobe počnu sumirati svoje najvažnije ostvarene životne ciljeve. Ovdje se uvijek javi još jedan, dodatni cilj, ne manje važan, a to je onaj koji ih motiviše da krenu na put potrage, potrage koja će ih odvesti ka sebi, gdje će upoznati sebe ili makar dio sebe, izvor odakle su potekli. Kada su u pitanju potomci Crnogoraca u Latinskoj Americi, veoma je važno naglasiti da među svim generacijama postoji visok stepen osjećaja pripadnosti Crnoj Gori.
Nasljedni faktor, veoma važna karakteristika crnogorskog identiteta koja se odnosi na bezuslovnu ljubav Crnogoraca prema svojoj domovini, a koju su oni u velikoj mjeri zadržali i održali, kao i odnosi između potomaka i njihove zemlje porijekla, koji su se posljednje decenije obnovili i u velikoj mjeri intenzivirali, su učinili da iskra crnogorskog identiteta na dalekom latinoameričkom kontinentu iz dana u dan sve više i više sija, te da bude prepoznata i od ostalih stanovnika ovih zemalja, kao i njihovih autoriteta.
POBJEDA: Znate li primjere da se iseljenici sa rođacima nikada nijesu čuli ni vidjeli?
OTAŠEVIĆ: Prije svega, veoma je važno napraviti razliku između pojma iseljenik i pojma potomci iseljenika, odnosno, teorijski ispravno rečeno emigranata. Kada govorimo o crnogorskoj emigraciji, odnosno iseljeništvu u Latinskoj Americi, govorimo o potomcima iseljenika, jer se ovdje radi o staroj emigraciji čiji su najvažniji talasi završeni sredinom dvadesetog vijeka.
Naravno da postoje slučajevi, i to je zapravo jedna od najvažnijih specifičnosti ove emigracije. Upravo tokom posljednje decenije potomci su se u velikoj mjeri približili zemlji porijekla, prvenstveno istražujući svoje korijene i pronalazeći svoje rođake u Crnoj Gori. Obnova veza sa njihovom zemljom porijekla se prvenstveno odnosi na obnovu rođačkih veza, a nakon toga i onih institucionalnih i svih drugih. Čak među četvrtom i petom generacijom Crnogoraca u ovom dijelu svijeta, postoji želja i volja da istraže svoje korijene i pronađu eventualnu rođačku vezu u Crnoj Gori.
Od svog osnivanja do danas, fondacija je uspjela da istraži korijene i pronađe rođake za više od pedeset porodica iz raznih zemalja Latinske Amerike. Takođe, postoji interes i inicijativa velikog broja crnogorskih porodica da saznaju nešto više o svojim rođacima u ovom dijelu svijeta, te i na njihovu inicijativu često istražujemo životne priče njihovih predaka.
POBJEDA: Koju temu o našim iseljenicima u Latinskoj Americi ste istraživali?
OTAŠEVIĆ: Pitanje koje sam postavila prilikom konstruisanja projekta istraživanja bilo je: koji elementi crnogorskog identiteta su očuvani u zajednicama potomaka Crnogoraca u Argentini, Urugvaju i Peruu? Zatim drugo pitanje: koji su faktori uticali da se identitet očuva?
Glavne hipoteze istraživanja koje sam postavila, bile su da je u zajednicama najviše očuvan nacionalni, odnosno, iz istočne perpektive posmatran, etnički identitet kao nasljedni faktor, koji se odnosi na osjećaj pripadnosti potomaka crnogorskom narodu i Crnoj Gori, kao i na njihovu promociju Crne Gore i njenih nacionalnih vrijednosti u zemljama u kojima žive.
Sa druge strane, postavila sam hipotezu da je očuvan i kulturni identitet koji se odnosi na očuvanje crnogorskog jezika, pripreme tradicionalnih crnogorskih jela i pića, praktikovanje pravoslavne religije, praktikovanje raznih crnogorskih tradicija i običaja, prisutnost bitnih karakteristika ponašanja, stavova i vjerovanja crnogorskog naroda među potomcima, te promovisanje kulturnih vrijednosti Crne Gore od strane potomaka.
Stoga, cilj ovog dijela istraživanja bio je: analizirati osjećaje, ponašanje, navike, vjerovanja i načine života potomaka da bi u njima pronašli karakteristike crnogorskog identiteta. Hipoteza za drugo pitanje istraživanja, bila je: da su intenzivni kontakti između zemlje porijekla i zajednica potomaka faktori koji su u velikoj mjeri uticali da se ove karakteristike identiteta očuvaju, održe i svakog dana sve više promovišu.
Da bih odgovorila na ovo pitanje analizirala sam odnose između Crne Gore i njene emigracije u ovim zemljama, te odgovorila na pitanje: kako i na koji način su ovi odnosi uticali da se crnogorski identitet očuva u pomenutim zajednicama. Istraživanje je realizovano imajući u vidu period između 2006. i 2017. godine, vremenski okvir u kojem su se veze između matične države i emigracije obnovile i učvrstile.
POBJEDA: Do kojih ste novih saznanja došli tokom istraživanja?
OTAŠEVIĆ: Da bih došla do saznanja koji su elementi crnogorskog identiteta očuvani kod potomaka, intervjuisala sam potomke Crnogoraca u provinciji Ćako - Argentina, gradovima Montevideo i Karmelo u Urugvaju i u Limi - Peru. Takođe, da bih došla do odgovora o tome kako su intenzivni odnosi između zemlje porijekla i zajednica potomaka uticali da se identitet očuva, intervjuisala sam predstavnike diplomatskih predstavništava Crne Gore u Argentini Urugvaju i Peruu, autoritete Uprave za dijasporu kao i predstavnike zajednica potomaka iz ovih provincija i gradova.
Rezultati istraživanja su pokazali da su odnosi između zemlje porijekla i potomaka u periodu od 2006. do 2017. godine u velikoj mjeri uticali na očuvanje crnogorskog identiteta u ovim zajednicama. Crna Gora je osnivanjem prve institucije za saradnju sa iseljeništvom kreirala i zakon čiji je jedan od najznačajnijih ciljeva očuvanje crnogorskog identiteta u emigraciji. Međutim, najznačajniji korak koji je Crna Gora sprovela u smislu povezivanja sa ovom emigracijom je otvaranje prvog počasnog konzulata i prve ambasade Crne Gore u Republici Argentini.
Nakon ovih aktivnosti formiran je i Savjet za saradnju sa iseljeništvom gdje su izabrani i prvi članovi među kojima su bili i predstavnici potomaka Crnogoraca iz ove tri zemlje. Crna Gora je otvaranjem ovih diplomatskih predstavništava započela institucionalne kontakte sa potomcima, koji su se u narednim godinama razvijali intenzivno.
Ovdje je veoma bitno napomenutu važnost rada Ambasade Crne Gore u Buenos Ajresu koja je od svog otvaranja radila puno na pronalaženju, povezivanju i organizovanju potomaka Crnogoraca, počev od Argentine, pa sve do Meksika. U sklopu ove strategije, ambasada je uticala i da se otvori mreža počasnih konzulata širom Latinske Amerike, i to u onim područjima u kojima postoji značajan broj potomaka iseljenika, te danas ti konzulati predstavljaju prvi kontakt potomaka i njihovih zajednica sa zemljom porijekla.
Može se reći da je rad konzulata od izuzetne važnosti za funkcionisanje zajednica, jer isti podržavaju u velikoj mjeri njihove aktivnosti koje se tiču održavanja kontakata sa matičnom zemljom i njegovanja njihovog izvornog identiteta. U ovom periodu organizovane su sljedeće zajednice potomaka: Crnogorska zajednica Kralj Nikola Ćako u istoimenoj argentinskoj provinciji, Crnogorska zajednica Buenos Ajresa, Crnogorska zajednica u provinciji Santa Fe, Crnogorska zajednica u Tandilu. Takođe, u Argentini postoje i jugoslovenski klubovi poput kluba Njegoš u General Madariagi koji okuplja potomke Crnogoraca.
U Urugvaju funkcioniše Crnogorska zajednica Urugvaja, u Peruu Crnogorska zajednica Lima, i u Meksiku Crnogorska zajednica za Meksiko i Karibe. U provinciji Ćako je otvorena i prva Crnogorska kuća koja će služiti potomcima za razne aktivnosti koje se tiču očuvanja identiteta. Prije samo nekoliko mjeseci organizovana je i Ccrnogorska zajednica u provinciji Kordoba, dok je zajednica u Ognjenoj zemlji u procesu organizovanja.
Crna Gora se može pohvaliti sa izuzetno brzim napretkom obnavljanja veza sa starom emigracijom na tako udaljenom kontinentu, što ne polazi za rukom ni mnogo većim državama u svijetu. Takođe, ove aktivnosti naše male zemlje mogu biti primjer mnogo većim državama i njihovim administracijama i pokazati im kako diplomatija jedne države može doprinijeti da se veze sa starom emigracijom obnove i kako da se iste održavaju.
Takođe, ove aktivnosti su doprinijele da se istraživanje međunarodnih migracija u budućnosti počne istraživati i iz perspektive spoljne politike jedne zemlje, odnosno perspektive međunarodnih odnosa. Kada je u pitanju identitet potomaka, postoje različiti elementi crnogorskog identiteta koji su očuvani u sve tri zajednice. Pa je tako u provinciji Ćako najviše očuvan jezik, potomci ga govore koristeći crnogorske arhaizme, pripremaju kačamak, kaštradinu, raštan, kisjelo mlijeko, domaću pogaču, većina njih je krštena u pravoslavnoj crkvi Sveti Nikola u gradu Maćagaju, slave porodične slave, pravoslavnu Novu godinu, pravoslavni Božić. Ono što je veoma karakteristično za ovu zajednicu jesu ponašanje, stavovi i razna vjerovanja koja su tipična za crnogorski narod, a koja su u njima i dalje očuvana.
Kada je u pitanju Urugvaj, u ovoj zajednici se takođe očuvao jezik koji obiluje arhaizmima, ali u simboličnoj mjeri, ali takođe postoje i oni potomci koji su isti naučili prethodnih godina u sklopu kurseva koje njihova zajednica organizuje a koji je bio podržan od strane crnogorskih instucija. Ova zajednica je prije dvije godine organizovala proslavu pravoslavne Nove godine za članove njihove zajednice kao i onih iz zemalja regiona. Spremaju ajvar, sarme, domaću pogaču, pa čak pripremaju i domaću rakiju.
Zajednica u Peruu je specifična, jer je ista u najvećoj mjeri bila izolovana od zemlje porijekla, decenijama, nijesu čak postojale ni rođačke veze sa Crnom Gorom. Danas, potomci u ovoj zajednici, bez obzira što su katolilčke religije, čak grupno obilježavaju pravoslavni Božić, kao i slave pojedinih porodica, promovišu gastronomiju i kulturu Crne Gore, a u cilju očuvanja tradicije njihovih predaka.
U Ćaku, Montevideu i Karmelu postoji veoma značajna kulturna zaostavština koju potomci posjeduju, a među njom se mogu pronaći stare fotografije, stare slike važnih istorijskih ličnosti Crne Gore, dokumenti poput pasoša Kraljevine Crne Gore i Kraljevine Jugoslavije, medalje Za pravo čast i slobodu Crne Gore, koferi i torbe u kojima su preci donosili svoje stvari, pa čak i mlin za kafu i crnogorski revolver. Ono što je zajedničko za sve tri zajednice, jeste emocija prema zemlji porijekla, veoma čvrst osjećaj pripadnosti potomaka Crnoj Gori. Među intervjuisanim potomcima sam pronašla i slučaj gdje se jedan potomak koji je čak četvrta generacija, osjeća kao Crnogorac, bez obzira što je po zakonu Argentinac, Urugvajac ili Peruanac, i bez obzira na miješano porijeklo svojih predaka.
Marija JOVIĆEVIĆ
