Malo je serija u čijim rezimeima može da piše da su preoblikovale televiziju, kako načinom pripovjedanja, tako i onim što predstavljaju i što se od njih očekivalo. Netfliksova „Orange Is the New Black“ je definitivno jedna od njih. Godine 2013. kada je emitovana pilot epizoda nijesmo ni bili svjesni da ćemo zbog serijala Džendži Kohan („Weeds“ ) započeti tradiciju. Narednih šest godina, ma gdje bili i ma što radili, taj jedan vreli ljetnji vikend uvijek smo rezervisali samo za jedno - novih 13 epizoda serije „Orange Is the New Black“.
Unutrašnji demoni
Džendžina priča o klasama, rasi, seksualnosti, rodu, sili i nepravdi zapakovana je u dramediju koja je godinama lomila glave žirijima i mučila ih pitanjem u koju kategoriju da je smjeste.
Kroz gomilu predivnih, različitih žena koje smo naučili i da volimo i da ih mrzimo, ali najbitnije od svega, da ih razumijemo i sa njima saosjećamo, kreatorka je uz savršenu dozu humora, uspjela da provuče neke od najbitnih, ali i najtežih tema modernog doba. Ovakav način pripovjedanja zadržan je do kraja, i u sedmoj, posljednjoj sezoni. Jednoj od najboljih u istoriji serijala.
Naravno, jasno je da kraj nije mogao biti srećan. Ma koliko sezona dobile, heroine Džendži Kohan morale su da se suoče sa onim što ih je sve vrijeme čekalo. Neke se nepravde iz prethodnih sezona nijesu mogle ispraviti, pojedini počinitelji zločina morali su ostanu nekažnjeni. I nažalost, unutrašnji demoni morali su da nastave da gone glavne junakinje. Da se kreatorka u bilo kojem momentu otarasila ove istine, kredibilitet serije bio bi uništen, a sjajna dramedija pretvorila bi se u najobičnije servisiranje fanova, što potpuno odudara od suštine serije „Orange Is the New Black“.
Užasi samice
Stvar je vrlo jednostavna: poslije šest godina stabilnog leta, slijetanje serije moglo je da bude bezbjedno samo pod uslovom da ostavi neke ljude za sobom. Finale jeste moglo da bude sumornije, ali Kohan je uspjela da se izvrda. Pružila nam je dirljiv oproštaj i dovoljno nade, uspijevajući da na trenutak zavara naše dugogodišnje „iskustvo“ sa potpuno osakaćenim pravosudnim sistemom. Iskrena i okrutna, ali na koncu optimistična sedma sezona jeste labudova pjesma, slani oproštaj sa preživjelima i žrtvama, ali i zlikovcima tog nevjerovatnog (ne tako) fiktivnog svijeta sa kojim smo se svi povezali.
Baveći se ozbiljnim, bitnim problemima iz posljednje decenije Kohan i jeste pronašla put do toliko različitih srca. Kada su u javnosti prvi put pomenuti horori iz privatnih zatvora, serija „Orange Is the New Black“ upoznala nas je sa privatnom kompanijom koja je preuzela zatvor Ličfild.
Kada se priča o užasnim samicama proširila dalje, serija je počela da prikazuje posljedice koje zasebne ćelije imaju na ljudsku psihu. Kohan je imala težak zadatak, da uveže ove probleme sa pričom privilegovane bjelkinje koja je počela da radi na sebi tek nakon što je dobila kaznu 18 mjeseci zatvora. Ali, uspjela je u tome. Na kraju krajeva, ova dramedija i postoji zahvaljujući knjizi privilegovane bjelkinje Pajper Kerman.
Voljeni hitovi
U sedmoj, finalnoj sezoni „Orange Is the New Black“ je i dalje priča o Pajper Čepmen (Tejlor Šiling), samo je ona ovog puta konačno van zatvora. Ovo je još pripovijest o njenoj ljubavi prema Aleks Vos (Laura Prepon), samo sada gledamo kako je teško ostati u vezi dok je jedna od njih i dalje u Ličfildu.
Premisa je ista, ali Pajper je konačno drugačija. Umjesto nepodnošljive, iritantne, razmažene ženice sa početka serije, sada ima drugačiji stav prema životu. Njen lik konačno postaje zaokružena cjelina. Poslije 18 mjeseci pakla, Pajper počinje život ispočetka bez straha od toga da će ikada biti dosadna ili obična.
Na svojoj posljednjoj turneji, „Orange Is the New Black“ uspješno izbjegava pjevušenje najboljih pjesama, ali ipak dozvoljava bendu da izvede neke od najpoznatijih, svima dragih hitova. Veoma je teško pronaći bilo kakvu zamjerku sedmoj sezoni, s obzirom na to da se gotovo svaki bitan lik pojavio barem nakratko, naročito u finalu. Naravno, ako ne računamo sudbinu koja je zadesila lik Daje (Dašča Polanko). Jedna od najgorkih knedli ostaje ova stidljiva mamina kćerka koja je na kraju pretvorena u jednog od glavnih negativaca posljednje sezone.
S druge strane, odnos Red (Kejt Molgruv) i njene miljenice Niki (Nataša Lion) opet nudi dirljive, ali i veoma tužne trenutke, dok je novopečena ozbiljna veza bivših upravnika Kaputa (Nik Sandou) i Natali (Alisija Rajner) gotovo pa lajtmotiv sezone, naročito kada maloljetni imigranti uspiju da dotaknu srce ledene kraljice.
Međutim, turneja je na kraju nesumnjivo pripala Tejsti (Danijel Bruks), koja je radila Sizifov posao u borbi sa nepravdom - i Pensataki (Tarin Maning), koja je pokušala da napravi nešto od sebe u zatvoru.
Gorak ukus
Neke priče toliko su tragično završene, da ćete poželjeti da se sklupčate i ne ustanete dva dana iz kreveta, ali postoje i druge koje pružaju nadu. Svaka od njih je realna i neizbježna. Na kraju, tu su male pobjede i povremeni trijumfi, ali i tužna činjenica da će točak života ipak nastaviti da se kreće onako kako je navikao. No, finiš je odličan baš zbog tog gorkog, realnog ukusa u ustima po kojem je prepoznatljiva cijela istorija serije „Orange Is the New Black“.
U finalnoj sezoni, pored važnih problema u vezi sa mentalnim zdravljem, disleksijom, abortusima i ostalim temama koje su se vrtjele u prethodnim epizodama, pažljivo je provučen i #MeToo pokret. Ovog puta, na mnogo suptilniji, ali jednako efekasan način u odnosu na slične novije projekte čiji su se autori bavili istom gorućom temom. Pomenuti su i užasi vaginalne mutilacije koja će vas natjerati da zaplačete nad životima tri miliona djevojčica koje na godišnjem nivou preživljavaju nešto u vezi sa čim ne možete da preduzmete apsolutno ništa.
Takođe, jedna od važnijih tema tretiranih u finalnoj sezoni jeste deportovanje. Za razliku od mnogih autora koji eksploatišu drame imigranata, Džendžino okretanje ovoj temi u seriji „Orange Is the New Black“ izgleda kao logičan, prirodan sljed događaja.
Sladoled i pravda
Jedina velika razlika koja se može primijetiti kada se uporede brucoška i posljednja sezona jeste činjenica da je Kohan potpuno „zaboravila“ na suptilnost. U prvoj instalaciji misteriozna kokoš trčala je oko zatvora, poput tihog simbola slobode. U posljednjoj, kokoši su se vratile, ali ovog puta sa više nego očiglednom analogijom. Naravno, za druge serije ovo bi bila osuda, ali ovdje je riječ o punom zgoditku. Sasvim je jasno zašto je Kohan čekala kraj da iskoristi brutalnu poentu. Njen nedvosmisleni zaključak iznenađujuće je emotivniji od očekivanog i potpuno savršen za finale serije koja je označila početak nove ere televizije.
Ali, uz poentu ide i nekoliko pitanja o beznadežnosti. Zašto uopšte pokušavati? Zašto se truditi i biti dobar upravnik? Zašto podnositi žalbe pred sudom koji će vam samo smrviti nadu i ubiti želju za životom? Iza tih velikih vrata od čelika, u malom mjestu gdje životi vrlo malo znače, zašto bi trebalo brinuti za bilo čiji život, osim za sopstveni?
Naše heroine u narandžastim, plavim, bež i rozim uniformama su već same odgovorile na ova pitanja. Iskustvo u zatvoru može da vas pretvori u bolju ili u znatno goru osobu. Ove žene nijesu morale da brinu jedna o drugoj, ali većina jeste. Mnoge su čvrsto odlučile da provedu robiju držeći se zajedno, zahvalne na prilici da upoznaju jedna drugu.
Tu istu zahvalnost prenijele su i na gledaoce pred malim ekranima. Jer znate, i mi smo proveli određeno vrijeme sa njima. I mi smo postali bolji zbog toga što smo ih upoznali. Na kraju krajeva, baš kao i Suzen Voren (Uzo Aduba), i mi želimo isto, zar ne? Sladoled i pravdu.
Biljana MARTINIĆ
FOTO: imdb.com
