Malo je sinefila koji neće odmah pomisliti na Penivajza iz Kingovog kultnog romana „It“ već na prvi pomen filmskog klovna. Ali, ne bi trebalo da bude tako, iako je Bil Skarsgard bez sumnje uradio vrhunski posao navlačeći Penivajzove cipele. Niti bi uopšte, bilo kome, prva asocijacija na filmskog klovna trebalo da bude neko izvitopereno oličenje zla iz nekog od ko zna koliko (većinom) trivijalnih horora.
Pažljiviji filmofili pamte mnogo bolje scene koje je užarilo prisustvo crvenog nosa. U takvim filmovima klovnovi nijesu svedeni na figure straha, puka sredstva za prepadanje gledalaca i poporostačena oličenja zla. Bez njih bi znatno bili zakinuti i radnja, i glavni karakteri i cjelokupna atmosfera.
U susret Međunarodnoj sedmici klovnova, koja se obilježava od 1. do 7. avgusta svake godine, izdvojili smo baš takve klovnovske uloge. Iako ih se ne biste mogli sjetiti na prvu loptu, mnoge od njih su kultne. I znatno moćnije nego bilo koji kez, plaz i potez koji je Penivajz odigrao u svim adaptacijama romana „It“.
Tužni pljačkaš
„The Dark Night“ (Kristofer Nolan, 2008) je preko noći postao miljenik fanova DC stripova, ali možda to ne bi postao bez Hita Ledžera, koji je posthumno nagrađen Oskarom za ulogu fenomenalnog Džokera. Već na početku filma počinju legendarne rečenice Gotamovog antagoniste, i to sa maskom tužnjikavog klovna.
- Ono što te ne ubije učiniće te... čudnijim - kaže pljačkaš pod maskom tužnjikavog klovna prije izlaska iz banke koju je upravo orobio.
I već tu vam je jasno da će ova verzija Džokera biti jedna od najboljih.
Čudnjikavi ples
Udruživanje legendarnog Brajana de Palme i Olivera Stouna donijelo nam je krimi-majstoriju „Scarface“ (1983) sa Al Paćinom u ulozi Tonija Montane. U doba kada su znali da prave dobre filmove, ovi režiseri kreirali su kultni krimić sa sjajnom, čudnjikavom scenom u kojoj klovn Oktavijo pleše prije nego što ga „počiste“. Kritičari i filmovi i dan-danas raspravljaju o simbolici ovog plesa.
Šunjajuća jeza
Zlatno doba filmskog užasa, Stiven Spilberg u ulozi scenariste, Tobi Huper u režiserskoj stolici, plava djevojčica i TV prijemnik – sve nas vodi ka legendarnom hororu „Poltergeist“ (1982). Sudeći prema izvještajima sa premijere, osim duhova koji su šetali po famoznoj ukletoj kući, scene koje se vrte oko lutke klovna bile su najstrašnije. Klovn je zvijezda nekoliko kadrova, od kojih je najbolji i najjeziviji onaj u kojem ga vidimo kako se šunja iza malog Robija u pokušaju da ga ubije.
Izluđujući ključ
Kako najbolje da započnete igru koja treba da izludi glavnog igrača? Pitajte Dejvida Finčera. Njegov triler „The Game“ (1997), u kojem je Šon Pen totalno izmanijačio Majkla Daglasa, otvara izuzetna scena. Daglas pronalazi lutku klovna na ulici, nosi ga kući i u njemu pronalazi ključ. Igra može da počne.
Langovska smrt
Među najstarijim filmskim majstorima velike klovnovske igre istakao se i njemački maestro Fric Lang. U njegovom pretposljednjem nijemom filmu, crno-bijelom špijunskom trileru „Spione“ (1928) fenomenalni Rudolf Klajn-Rog igra zlog mastermajnda koji želi da zagospodari svijetom. Naravno, njegov plan je osujećen. Spletom bizarnih kamuflažnih okolnosti, glavni negativac igra klovna dok pozorišnu scenu polako okružuju policajci. Vidjevši ih, puca sebi u glavu, a publika aplaudira misleći da je to dio predstave. Langovski genijalan finiš, zar ne?
Isječena slika
Iste godine još jedan velikan kinematografije pokazao je svijetu da postoji neka neobjašnjiva, uznemirujuća veza između klovnova, seksa i smrti. U Hičkokovom crno-bijelom poluzvučnom ostvarenju „Blackmail“ (1928) glumica Ani Odra odigrala je damu koja je ubila nožem slikara koji je pokušao da je siluje. Prije toga, u njegovom ateljeu divila se slici klovna koji se smije. Nakon ubistva, zarila je nož u to isto platno. I lišila pajaca osmijeha sa istom jezivom lakoćom sa kojom je uzela život nesuđenom silovatelju.
Dugo šamaranje
Da je godina 1928. stvarno bila plodna za klovnove i nijemi film dokazao je i „Laugh, Clown Laugh“ režisera Herberta Brenona - film u kojem glavnu rolu igra čuveni Lon Čejni, poznatiji kao „Čovjek sa hiljadu lica“. No, njegova najbolja klovnovska uloga stigla je ranije, u ostvarenju „He Who Gets Slapped“ (Viktor Hustrom, 1924). U njemu Čejni igra naučnika koji se priključuje cirkusu nakon što mu ukradu životno djelo. Nakon što obuče odijelo klovna i dobije zadatak da prima šamare od ostalih crvenih noseva – svaki udarac koji mu pljusne po obrazima postaje simbol onoga što mu je oduzeto.
Felinijeva trojka
Italijanskog filmskog maga Federika Felinija oduvijek je zanimala čovjekova fascinacija klovnovima. Nosio je oduševljenje cirkusom još iz mladosti provedene u Riminiju, što je kasnije pokazao u filmu „I clowns“ (1970). No, prije ovog neobičnog poludokumentarca snimio je remek djelo „La dolce vita“ (1960) u kojem je zadužio klovna da zabavlja goste i zaplače Emu (Ivon Furno). Opet, prva pomisao na klovnove i Felinija mora da bude mnogo starije, legendarno, Oskarom nagrađeno ostvarenje „La Strada“ (1954) u kojem Đulijeta Masina igra klovnovsku Đelsominu.
Sveti Hodorovski
Fascinaciju prema cirkusu gaji i još jedan živi velikan svjetske kinematografije, čileansko-francuski režiser Alehandro Hodorovski. S obzirom na to da se prije filma bavio teatrom i mimikom i bio klovn u cirkusu (!), veza između crvenog nosa i njegovih filmova ne može biti direktnija, što dokazuju neobičnosti iz njegovih filmova „The Holy Mountain“ (1970), „Santa Sangre“ (1989) i najfreškiji „The Dance of Reality“ (2013).
Nježni doktor
Postoji li sentimentalniji film o klovnovima od drame „Patch Adams“ (Tom Šejdijak, 1998)? Možda, ali ovaj ostaje neizbježna prva asocijacija na priče o žalosnim klovnovima zbog jednog i jedinog Robina Vilijamsa. Najtužniji lakrdijaš u svim filmskim univerzumima raznježio je milione izrezavši crvenu gumenu rukavicu i pretvorivši njen palac u klovnovski nos za razveseljavanje terminalno oboljele djece. I potom ih rasplakao recitujući stihove Emili Dikinson.
Dambov let
Malo je reći da je klempava slatkica Dambo, najveći heroj onih koji su drugačiji, doživio vatreno krštenje prije nego što je debitovao u cirkusu. Scena sa vatrogascima i preplašenim „uklovnjenim“ slončićem na vrhu zapaljenih merdevina iz kultnog crtaća „Dumbo“ (1941) i istoimenog ovogodišnjeg rimejka Tima Bartona – oličenje je Diznijevog najvećeg dara, tog prokleto vještog poigravanja sa emocijama poslije kojeg vam se čini da se iz komedije u tragediju (i obrnuto) može stići pukim pritiskanjem dugmeta.
Velike ribe
Tim Barton daje sve od sebe da se vrati u sedlo, ali činjenica je da, kada izuzmemo sjajnu animaciju „Frankenweenie“ (2012) - nije imao dobar film još od sjajnog „Big Fish“ (2003). U njemu je stigao da se pozabavi klovnovima kroz likove čestog saradnika Dip Roja, ali i advokata kog je odigrao neprikosnoveno zabavni Deni de Vito.
Slatka dama
Kome bi drugom palo na pamet da kreira iscrtana crvena kola, sa glavom klovna na vrhu – i uposli preslatku Anu Arčer da se glupira? Naravno, Robertu Altmanu za remek djelo „Short Cuts“ (1993). U altmanovskom fazonu, policajac (Tim Robins) zaustavlja razdraganu damu i postavlja joj „regularno“ pitanje: „Koliko klovnova može da stane u Vaš automobil, gospođice?“ Ništa manje nijesmo mogli ni da očekujemo od takve filmske legende.
Sjetna skitnica
Kalvero iz filma „Limelight“ (1952) samo je jedan djelić klovnovskog svemira koji je svijetu podario Čarli Čaplin. Sjetni Skitnica (The Tramp) možda nema crveni nos, ali ima srce uplakanog klovna. Onog koji zna koliko su zapravo tužne stvari koje najčešće izazivaju smijeh.
L. MURSELJEVIĆ
M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ
FOTO: joe.ie / listal.com / ranker.com / pictureboxfilms.com / awardscircuit.com / irenebrination.typepad.com / brittanycrass.blogspot.com
