Avgust u Podgorici uvijek je imao poseban šmek. Mjesec kolektivnih odmora, odlazaka... Grad malo drugačije zamiriše jer se smanji broj vozila koja cirkulišu gradom, pa je onda i manje gužve i smoga. Kojeg imamo mnogo.
Avgust neodoljivo podsjeća na školske raspuste, na posljednji mjesec slobode prije obaveza u školi, na odlaske na Moraču uprkos zabrani roditelja, s rezervnim gaćama i majicom, čvrsto zavezanim za banana sjedište na već olinjalom poni biciklu marke „Rog“.
Avgust sjeća i na onaj tako prepoznatljiv miris ulaska u Podgoricu šinama, gdje se miješaju miomirisi željeznice, vreline i cjelodnevnog nedostatka tuša u vozu. Sličan vanjski miris vas je dočekivao i kad napustite avion na izlasku na platformu aerodroma Podgorica. Vrlo je moguće da je ovdje riječ o uobrazilji, ali bilo kako bilo, jedino je avgust mirisao posebno i tako prepoznatljivo.
*****
Bio sam klinac kada sam počeo da se bavim muzikom. Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, nekako sam uz pomoć prijatelja dolazio do muzike koja me obuzimala, ali istovremeno, nije bila ni lako dostupna na ovim prostorima.
Sjećam se, bio sam najsrećniji kad nekog od roditelja zapadne službeni put u neku od evropskih zemalja. Odmah sam počinjao da mu pravim spisak želja. Ako zanemarimo činjenicu da su se plate tih godina najčešće mjerile destinama njemačkih maraka, a prosječan CD imao cijenu između 15 i 50 tih istih maraka, možete misliti roditeljsko zadovoljstvo... Tek sam kasnije shvatao što znači kad od roditelja tražiš i nekako volšebno i dobiješ to što tražiš, a mjesečna plata je u rangu cijene jednog od tih CD izdanja.
Onda, u avgustu, u posljednjem mjesecu pripreme pred novu školsku godinu, vrtio sam gomilu tih diskova hiljadama puta kroz CD plejere, motajući naprijed-nazad, slušajući detalje, „skidajući“ fraze omiljenih kompozitora i izvođača. Tanko je bilo i klima uređaja u taj vakat, no peškir oko vrata, ledne limunade i sviraj.
*****
Onda početkom septembra dođe škola. U mom slučaju, s kraja osamdesetih, srednja muzička. U stručnoj školi tog tipa, za jedan dan ste mogli da dođete do svih informacija o tome ko dobro svira, ko je talentovan pjevač, u kojoj od školskih vježbaonica se nalazi najbolji klavir, ko sluša kvalitetnu muziku i od koga se lakše ili teže može pozajmiti neka (tada najčešće) kaseta.
Sve generacije u muzičkoj školi, manje-više, funkcionisale su kao jedno ogromno odjeljenje. Kao mali sistem u kome ste u sedam ujutro ili naveče mogli čuti intenzivno uvježbavanje klavirskog, duvačkog ili gudačkog gradiva.
Iz udaljenijih vježbaonica, u nekim „gluvim“ popodnevnim satima, najčešće se čula neka druga muzika... Olivera Dragojevića, Stinga, Korni grupu, Luisa, Šade, Fil Kolinsa, Pet Metinija, Herbi Henkoka, Pina Danijelea, Olivera Mandića, Dina Dvornika, Manhattan Transfer i tako u nedogled, uvijek i samo odabranu i dobru muziku, raznih žanrova. Dakle, oni koji su odvažili da uđu u vježbaonicu s namjerom da sviraju ili pjevaju nešto mimo standardnog školskog programa, rizikovali su, i to mnogo. Od ukora, preko pozivanja roditelja pa bogme i do najtežih posljedica koje je verifikovalo nastavničko vijeće.
Da, to je bilo zvanično. A nezvanično, postojao je taj nevidljivi, ali kao kamen tvrdi zid međusobnog uvažavanja na relaciji profesori-učenici. Predavači, makar oni muzički osvešćeniji, nijesu htjeli da remete prirodan tok stvari i sklonosti pojedinih učenika ka drugim žanrovima. Takođe, lako se moglo pretpostaviti ko će se ozbiljnije baviti ozbiljnom muzikom, a ko će ići nekim drugim stazama.
*****
U moru mojih dragih prijatelja i kolega iz tih godina, koji su zajedno sa mnom (ili ja s njima) kršili stroga pravila vježbanja instrumenta, prisjetiću se dvojice koji su, opet svaki na svoj način, postali dio mog života, ali i bavljenja muzikom.
Od jednog, starijeg osam godina, dobijao sam na poklon kasete sa nevjerovatno dobrom muzikom, koje sam uredno skladištio i koristio do potpunog habanja. Od drugog, koji je bio stariji samo godinu, učio sam kafanske fore i sviranje od meraka i za merak. Prvi je bio violončelista evropskog kalibra, muzičar po mjeri svakog muzičara. I bolno dobar lik. Drugi je bio odličan sluhista i deran.
Pamtiću taj kraj avgusta, vjerovatno je bio upis u neki razred, kada smo se zadesili u nekoj od vježbaonica, nas približno 20, različitih generacija. Ta svirka, ta pjesma i to zadovoljstvo, uz one avgustovske mirise s početka, ostaće mi u sjećanju dok sam živ. Čast mi je što sam bio dio te ekipe.
Narednih dana navršava se pet godina od smrti Igora Perazića, a prije nekoliko sedmica prerano nas je napustio i Pero Stefanović. Ova kolumna skromna je posveta našem zajednički provedenom vremenu.
