Dvojica od njih bili su Crnogorci (Zoran Filipović i Branko Brnović), jedan Hrvat (Zlatko Cico Kranjčar) i jedan Srbin (Ljubiša Tumbaković). Došao je red i na trenera iz Bosne i Hercegovine. ,,Sokolove“ će do kraja 2020, možda i duže, voditi stručnjak živopisne biografije, čovjek za koga kažu da je kao igrač osvajao šarmom i harizmom, čiji se jedan promašeni penal vezuje za raspad velike države i koji je u godinama kada su mnogi uzimali oružje u ruke dizao glas za mir.
NEMIRNO DIJETE
Faruk Hadžibegić je rođen 7. oktobra 1957. godine u Sarajevu. Odrastao je u Titovoj ulici, a kasnije se preselio u naselje Koševsko brdo. Fudbal je, kažu, zavolio od malih nogu i bio je nemirno dijete.
,,Škola ga nije toliko zanimala i nije mogao na miru da sjedi i sluša učitelje. Samo je gledao u sat i čekao da se nastava završi“ - piše portal life.ba u tekstu pod nazivom ,,Životna priča Faruka Hadžibegića“ objavljenom prije mjesec i po.
Dodaje se da ga je zanimao samo fudbal, a zbog loših ocjena razmatrali su čak i da ga izbace iz škole.
Jedan detalj odredio mu je sudbinu. Bio je 1. april 1966. Godine kada je sa ocem posmatrao utakmicu Sarajeva na ,,Koševu“. Na poluvremenu je na semaforu pisalo da se vrši upis novih članova u omladinskom pogonu, a narednog dana krenula je njegova fudbalska priča.
Brzo se, navode kolege iz Sarajeva, nametnuo kao lider svoje generacije. Stavljen je, ipak, kasnije na transfer listu i malo je falilo da ode u Vratnik. Na dan kada je krenuo u klub da raskine ugovor, sreo je člana uprave kluba, koji mu je rekao:
- Ti si naše dijete, ti ostaješ. Bio je to ključni detalj. Sa 18 godina se našao u prvoj postavi seniorskog tima, u prijateljskom meču protiv Željezničara na ,,Grbavici“.
HASE UZOR
Uzor Faruka Hadžibegića bio je Asim Ferhatović Hase, po kojem stadion bordo tima i nosi ime.
- Hase nije bio uzor samo meni, a sve smo to naslijedili od rahmetli oca Ismeta. On je jednostavno volio Haseta. Zbog igračkih i ljudskih vrlina. Za njega je Hase bio neponovljivi šampion. Čak se njih dvojica nijesu dobro poznavali. Pamtim da bi se, kada bi se sreli, samo pozdravili. Nesumnjivo je za mene bio najbolji sportista tog vremena. Nama mlađima davao je savjete, a dolazio je čak i na treninge juniora - pričao je Faruk.
ZABORAVLJEN NA TRIBINAMA
U porodici Hadžibegić, FK Sarajevo je bio i ostao svetinja.
- U majčinom stomaku sam počeo navijati za Sarajevo - našalio se Faruk gostujući u Večernjem studiju Televizije N1 prošlog mjeseca.
- Kod nas u kući se živjelo za Sarajevo, kod nas se Sarajevo disalo, za nas je Sarajevo sve. Kada je Sarajevo bilo šampion 1967, na utakmici protiv Čelika u kojoj je pobijedilo 5:2, a Čelik na poluvremenu vodio 2:1, moj rahmetli otac me zaboravio na stadionu. Toliko se on tresao od nervoze, a komšije su me vratile kući. Za sebe kažem da sam ,,mrtvi“ Sarajlija. Dešavalo mi se kad sam bio u Betisu da na poluvremenu telefoniram da vidim kako je igralo Sarajevo.
SPLIT - BEOGRAD - SEVILJA
U Betis je otišao nakon što je sa bordo timom, kao jedna od važnijih karika, osvojio titulu šampiona SFRJ. Odlazak je bio slučajan, neplaniran...
- Dogovorio sam bio produžetak ugovora sa Sarajevom. Tog ljeta po završetku lige igrao se Trofej Marjana u Splitu, Hajduk nas je pozvao da učestvujemo kako bi dokazao da je bolji od nas jer smo se do kraja borili za titulu, ali opet nas nijesu porazili. Kad smo bili u Splitu pozvao me čovjek iz Sarajeva i rekao:
,,Može li te nazvati moj prijatelj Miki Ivanović (kasnije trener Budućnosti, prim. aut)“ - bio je novinar Sporta - ,,ima nešto s tobom da razgovara“. Zovne me i pita: ,,Bi li ti išao u Betis?“ Rekao sam direktoru kluba: ja bih išao. Otišao sam u Beograd i dogovorio prelazak u Betis. Otišao sam jer je bila moda da svi odu vani, ne žalim što je bilo tako, lijepo je bilo – ispričao je novi selector Crne Gore.
Navijači Betisa brzo su se zaljubili u Farukove defanzivne vještine, a poslije dvije godine preselio se u Francusku, u Sošo. Postizao je i pogotke iz slobodnih udaraca. Za ,,lavove“ je igrao do 1994, a karijeru završio godinu kasnije u Tuluzu.
POLITIKA NAS IZDALA
Kvalitet koji je posjedovao garantovao je Hadžibegiću mjesto u reprezentaciji SFR Jugoslavije. Generacija za pamćenje nastupila je 1990. na Svjetskom prvenstvu u Italiji (8. Jun - 8. jul). Faruk je bio zamjenik kapitena.
,,Plavi“ su stigli do četvrtfinala protiv Argentine, u kojem je Refik Šabanadžović već u 30. minutu dobio drugi žuti karton, ali je tim Ivice Osima izdržao - poslije 0:0 u regularnom dijelu, došlo se do penala. Dragan Stojković Piksi i Dragoljub Brnović bili su neprecizni sa bijele tačke za Jugoslaviju, ali je Hadžibegić sve mogao da ispravi u petoj, odlučujućoj seriji. Promašio je i - Dijego Maradona i drugovi plasirali su se u polufinale.
Taj neiskorišćeni penal jedan je od upečatljivih detalja u istoriji jugoslovenskog fudbala. I više od toga. Njegova važnost (bila) je tolika da se od tada do danas postavlja pitanje - da je Hadžibegić pogodio gornji desni ugao tog 30. juna 1990, da li je mogao zaustaviti rat koji je kasnije zahvatio prostor bivše Jugoslavije i odnio brojne žrtve.
- U tom momentu niko nije mogao da osjeti da će doći do te ljudske tragedije i gluposti, u reprezentaciji nije bilo podjela. Iz današnje perspektive, možda bi taj penal samo odgodio rat. Ali, nikad se ne zna, sjetimo se slavlja u Sarajevu zbog naših pobjeda, možda bi se to proširilo na Jugoslaviju, pa bi rekli ,,hajde da ne izdamo narod“, jer je nas politika izdala - pričao je Hadžibegić za N1.
SAMO JA ,,U ISTORIJI“
Slika kako se legendarni Sarajlija hvata za glavu poslije odbrane Gojkoćee mnogima se nikad neće izbrisati iz sjećanja. Kad bi mogao da vrati vrijeme...
- Inače sam vrlo miran tip, ne bojim se ničega. Bitno je da osjetite povjerenje trenera i saigrača kad se desi to. Na toj utakmici nas trojica smo ,,fulali“ penal, a samo ja ostao ,,u istoriji“. Izašla je knjiga koja se prevodi na više jezika ,,Posljednji Farukov penal“, kao I dokumentarni film istog naziva (u junu 2019, prim. aut), a gdje god prođem prostorima bivše Jugoslavije i pogledaju mi pasoš, kažu mi - jer sam se fizički promijenio - ,,a, ti si taj“. Ali, ne smeta mi to. To i šalje poruku da nijesmo mi između nas bili toliko zaraćeni koliko smo danas postali svi Hrvati, Srbi i ostali. A taj penal će me jednostavno pratiti do kraja života. Nekad odem na YouTube da ga pogledam - priznao je 61-godišnji stručnjak.
NIJE SMJELO DA NAM SE DESI
Nakon plasmana na Euro 1992. i kvalifikacija u kojima je Faruk bio kapiten, počeo je užas - rat u Sarajevu i BiH. Hadžibegić je nazvao pokojnog Miljana Miljanića i rekao da ne želi više da bude član te reprezentacije. Učestvovao je u stvaranju Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH, u vihoru rata igrao utakmice, najprije malog fudbala protiv selekcije Hrvatske u zagrebačkoj ,,Kutiji šibica“, kasnije humanitarne u Njemačkoj.
Jugoslavija se raspala, bratstva i jedinstva više nije bilo. Suživot je zamijenila mržnja. Faruk Hadžibegić je, ipak, sačuvao ljubav prema onome što je bilo nekad, blagonaklonost prema drugu, poznaniku, komšiji - koje god vjere i nacije bio. Važi za jugonostalgičara, podsjetili su ga nedavno na to mediji u BiH.
- Što znači jugonostalgičar? Mi smo zemlja koja je dala doktore nauka, profesore u medicini, umjetnike u muzici, filmu, oskarovce, nobelovce, sportiste koji su bili prvaci Evrope, svijeta... Kad vidimo neke zemlje koje su sa rastale, poput Čehoslovačke, pitam se zašto se mi nijesmo mogli rastaviti na taj način. Svi smo živjeli u jednoj zemlji i radovali se toj zemlji. Ne žalim za Jugoslavijom, žalim za svim mrtvima koji su tokom rata skupo platili cijenu gluposti ljudi, jer za mene je rat najveća glupost koja postoji. Da ne govorim o silovanim ženama, djeci... – to je ta moja tuga, ostalo je sudbina, ne mogu je promijeniti.
Je li u SFRJ bilo bolje nego što je sad?
- Bilo je puno više poštovanja, ne na mišiće kao danas. To je sudbina jednog naroda kojem sam pripadao kao i svi ostali, sad smo postali državljani BiH ili drugih republika. Krivo mi je kad počnemo objašnjavati ko je ko, miješamo religiju sa politikom, ima tu puno interesa. Vjera i politika ne mogu zajedno. Vjere su vrlo poštene i čiste kad bi se uzimala njihove esencija. Inteligentan smo narod koji je dao velike ljude na svim poljima i to nam se nije smjelo desiti. To je veliki poraz nas kao inteligentnog naroda jer imamo pretenziju da smo takvi - odgovorio je Hadžibegić.
