Svoju najveću pjesmu Džon Hartford napisao je za 15 minuta. U noći kad je nastala „ Gentle on My Mind“, Omar Šarif - Doktor Živago opraštao se Lare - Džuli Kristi u filmu Dejvida Lina, baš u bioskopu prijestonice kantrija, Hartfordovom Nešvilu... Trebalo joj je pola vijeka da uplovi pod kotorske zidine, u festivalskoj noći ovogodišnjeg SeaRocka.
Od bendžo harlekina Hartforda, kantri-kraljević Glen Kembel dobio je „Gentle on My Mind“ 1967. kao krunski poklon u zenitu velike karijere. U godinama koje su slijedile, pjevali su je: sanjivo i svečano duboko Elvis Prisli; okupanu soul blještavilom Areta Frenklin; savršeno lako i gospodski Din Martin i Frenk Sinatra... Novim ozračjem je osvitali alternativci iz R.E.M. i The Tallest Man on Earth. I baš je ona bila jedna od pjesama oproštajnog i posthumno objavljenog albuma Džonija Keša „Unearthed Recordings“.
Posveta
Onih nekoliko stotina ušuškanih na uzglavlju bedema Starog grada, na kotorskoj Ljetnjoj pozornici 20. jula, ostaju da svjedoče: nikada mekše ni nježnije „Gentle on My Mind“ nije izvedena kao te noći u zalivu. Metju Vord (M. Ward) se stidljivo prišunjao na binu sa stihovima upisanim na papiru; stari pustinjski kojot i znalac kotorske publike Hau Gelb već je bio za klavijaturama i krio pogled pod zelenim kačketom... Bila je to njihova posveta onima što su ih učinili vječito gladnim na muzičkim lutanjima: Areti i Glenu, Dinu i Hartfordu. Uspomena servirana kao bokeška buzara od rijetke kosmičke prašine, sakupljane u novoj, neponovljivoj noći SeaRock festivala.
„Love is on the line“, ubjeđivao je Kotor Metju Vord u jednoj svojoj pjesmi koji minut ranije. I sav taj njegov savršeno starmali i delikatan šarm, negdje između Metju Broderika i Roberta Daunija u, recimo, filmu o Čarliju Čaplinu - nije bio ni potreban da znamo nešto važno. Ljubav je na tankoj liniji, balansira na žici, baš onako kako godinama traje i opstaje kotorski SeaRock. Sve je te noći bilo posveta festivalu. Od momenta kada, kao prošle godine, nijesmo ni primijetili da je Gelb već tu, za klavijaturama. Da odmah uhvati zeru konteksta u vječitom lutanju za muzičkim identitetom, džezirajući Dilanovu i Hendriksovu „All Along The Watchtower“ - baš kao prošle godine na istom mjestu...
I nije to bio kraj posvetama: naravno da je Metju otpjevao „A Thousand Kisses Deep“ Lenarda Koena koju je Hau Gelb objavio na posljednjem albumu. I naravno da se svima to dopalo,ta konekcija, urnebesna hemija stidljivka iz Portlanda Metjua sa pustinjskim kaubojom, neuhvatljivim Hauom. Da svi potpuno zaborave, da je Met ikada svirao i pjevao sa glumicom Zoi Dešanel u slavnom duetu She&Him.
„Gentle on My Mind“ je pjesma o tome da ljubav može biti isključivo sloboda. U njoj, jednoj staroj lutalici ne ostane ništa drugo nego meka uspomena na onu ili onog koji joj je širom otvorio vrata i pokazao vidike dalekih puteva. Taj neko ne očekuje ništa, a ipak znate da razumije i da čeka svog vječitog putnika; tamo negdje u zalivu.
Utopija
I sve to skockano je u nekih realnih 40 minuta njihove svirke. Iskričavi počeci, poput sakupljenih treperavih zvijezda za koje ne bi ni primijetili da nestaju, tu u vječnosti nad Kotorom. Jer SeaRock nije i nikada ništa bio, osim kolekcije savršenih početaka. Tako jedinstven na Jadranu i Balkanu, kotorski festival je gola utopija. Zbirka je onog „kako bi moglo biti“, ali ipak nije... Jer zašto bi, pobogu, neki veliki sponzor uložio u dolazak nekog heroja amerikane i američkog folka, baš tu u Kotoru? E, tamo gdje prestaje računica i racio, ipak počinje SeaRock, iznova i iznova. Kao obećanje o gradu koji spaja vjekove prošlosti i budućnosti, u zamjenu za nekoliko podijeljenih pjesama. Zavjet nekom neočekivanom prijateljstvu koje stigne baš na vrijeme u vašu luku. Baš kao barka, kad joj bjelina zaiskri tamo negdje iza Gospe u daljini.
Na takvoj pučini, kauboji Gelb i Vord su taman oko ponoći mjesto prepustili starom poglavici Liju Ranaldu. Hajde da zaboravimo sve ono: osnivač Sonic Youtha, lik sa Rolling Stone liste najvećih gitarista od kako je ovog svijeta... Ništa to nije spram činjenice da je Li Ranaldo slobodan čovjek. Da je baš tu, da gitarom i pojačalom dohvati neka udaljena vremena i sazvježđa, „makar do momenta kad nas izvuku iz štekera“.
Udar
Da čovjek ne povjeruje, kakve je frekvencije i harmonije jedan starac sam sposoban da zaplete, u jednom indijanskom plesu po tragovima gitarskih pedala i procesora! Muziku Li Ranalda nije lako progutati. Ona je čisti, destilovani bunt, udarac u grkljan svijetu koji ga je davno iznevjerio. I ne može se spakavoti u bilo koji žanr, eksperimentalnu formu ili post-rok. Niti u epohu, vrijeme. Taj udar po gitari je ipak i samo sadašnjost, baš u onom momentu kada nas je Li Ranaldo zamolio „da zamislimo nas za 75 godina, ali Našu budućnost, sa velikim N“. I potom lansirao u daljine dalekih pulsara i kosmičkih harmonija, za koje je kotorska luka te noći bila idealna lansirna rampa.
Takav festival zaslužio je momenat savršene spontanosti i magije: u trenutku kada je Li Ranaldo gitarom držao otvorene najdalje zvjezdane kapije, zvono Katedrale Svetog Tripuna dalo je znak za uspješno i lako prizemljenje. A SeaRock podigao sidro za muzikom okrijepljene mornare. Do nekog novog koncerta, čuvaće toplo uzglavlje svim svojim vagabundima.
Stojan STAMENIĆ
