Reditelj i dugogodišnji selektor dokumentarnog programa, Vladimir Perović, zahvaljujući kome je FFHN-MFF dobio nacionalni značaj, priča o svojoj iznuđenoj ostavci, propustima Savjeta festivala, kasnim pripremama, opasnosti za dokumentarizam u Crnoj Gori…
U saznanju smo da ove godine na Filmskom festivalu Herceg Novi – Montenegro Film Festivalu neće biti selekcije dokumentarnog filma čiji ste selektor bili od uvođenja tog segmenta u program Festivala. Šta je razlog „izbacivanja” dokumentarnog filma iz takmičarskog programa Festivala?
Vjerovatno će zvanična vijest za javnost biti: selektor dao ostavku. Moja vijest je: natjeran sam da je dam. Prije mene to su uradili selektor igranog dijela Ivan Marinović i programska selektorka Jelena Mišeljić. Ali oni su fino vaspitani mladi ljudi, pa nisu rekli prave razloge. Od dobra se ne bježi. Od dobra, profesionalnosti, organizovanosti.
Ja sam stalno ponavljao: festival traje od 1. do 7. avgusta, pripreme za naredni festival počinju 8. avgusta! (I ranije tako radio, prikupljao sve što mogu tokom cijele godine.) Za očekivati je da se negdje u septembru Savjet okupi, pretrese šta je valjalo a šta nije, ako ima onih kojima su istekli mandati da se izaberu novi ili ponovo imenuju stari, da se daju smjernice za naredni festival, da se oroče sve aktivnosti. A prije svega da se podnesu izvještaji sa prethodnog festivala, kako bi uskoro mogla da se napravi i projekcija budžeta i plan rada za narednu godinu. Te stvari prosto ne trpe odlaganje. Posebno zato što je nekolicini nas, dakle i meni, bio istekao mandat. Prosto da znamo radimo li dalje ili ne. I…!? Mrtvo more sve do druge polovine februara kad je programska direktorka Jelena Mišeljić učtivo zamolila da se napravi jedan sastanak, podsjećajući da ima više isteklih mandata, da nije rezimirana 2018, i da ima još brdo problema. Tada sam, rezigniran kao i ona što se ponavljaju stari problemi, i ja Savjetu uputio jedno pismo, opet zakerao, i podsjetio na sve ono što su morali da urade odavno. I konačno, do sastanka je i došlo, 13. marta, nakon izgubljenih 7 mjeseci. I – ništa.
Uslijedila je – malo preduga pauza bez ijednog abera. Onda je, tačno dva mjeseca nakon sastanka, kolega selektor Dušan Kasalica upitao Savjet šta se dešava. Pošto nije bilo odgovora, Savjetu sam se deset dana kasnije, 70 dana pred festival, obratio i ja. I podsjetio ih na sve stvari o kojima je Savjet mogao, i morao, da odluči bez obzira na Ministarstvo i Opštinu (čiji dio odgovornosti nije sporan, jer tretiraju festival kao malu seosku priredbu, sjete ga se uvijek prekasno, kao još jedne dosadne stavke koju treba odraditi, štrikirati da je gotovo, pa zaboraviti). Skrenuta mi je pažnja da mi se “već dvije godine diskretno ili direktno skreće pažnja da ne ‘preuzimam’ tuđe ingerencije”.
25. maja dobio sam obavještenje da mi je mandat produžen „za naredno izdanje festivala“, uz napomenu da jedan crnogorski eksperimentalni film (čijoj ekipi sam ja još ranije objasnio da ne mogu da ga uvrstim jer bi smještanje u takmičarsku selekciju bilo iskok iz koncepta) „treba da bude dio dokumentarne selekcije“.
U uslovima vremenskog tjesnaca (ko sprema ozbiljnu selekciju dva mjeseca pred festival!?), ja sam ipak, prije konačne odluke da ili ne, zamolio za precizne rokove i uslove, kako bih sa sigurnošću mogao da znam mogu li da ih ispunim. Kako ni nakon dvanaest dana nije bilo nikakvog odgovora, odgovor je bio više nego jasan. 7. juna sam napisao Savjetu: „To uskraćivanje odgovora, koje je dodatno smanjilo vrijeme za eventualnu pripremu selekcije, te sužavanje autonomije selektora – čine ponudu za mjesto selektora neprihvatljivom.“
Eto, tako. Zovite to – ostavkom! Ha-ha!…
Kada je postalo izvjesno da te selekcije neće biti?
Ja sam 12. juna dobio obavještenje da “usljed finansijskih nemogućnosti i kratkog roka, u ovoj godini nećemo realizovati neke selekcije (ni dokumentarnog filma) tokom trajanja festivala”. Kratak rok nije nešto izvan nas, stvoren je time što se Savjet, Ministarstvo i Opština sjete festivala onda kad pola organizacije treba da je gotovo. Dalje ne znam ništa: ni koje sve selekcije neće biti održane niti šta to znači “tokom trajanja festivala”. Naravno da slutim, ali slutnja nije znanje…
Prema još uvijek nepotvrđenim informacijama, taj program će, u novembru, biti „nadomješten“ revijom filmova sa BELDOCSa. Kako to komentarišete ?
„Nadomješten“ je pogrešan ili možda podmetnut termin. FFHN je manifestacija od nacionalnog značaja, njen osnivač je država, a Beldocs je privatni festival. Mi smo na FFHN njegovali kratkometražni dokumentarac, a Beldocs se, uz rijetke izuzetke, bavi dugometražnim i srednjemetražnim. Uz to, njegov termin bi bio u mrtvoj sezoni. U tom smislu sam, kad su me iz Herceg festa konsultovali, kazao da taj aranžman između Herceg festa i Beldocsa ne bi trebalo da naškodi našem festivalu.
Nadam se da time nisam naivno pripomogao ovom „izmještanju“, i nadam se da me slutnja sad vara, to jest – da to „nadomještanje“ neće označiti i trajno ukidanje dokumentarne selekcije na FFHN…!?
Naravno, nisam važan ja, neka bude drugi selektor, ali ako se ukine dokumentarna selekcija, bez nje FFHN će biti kus…
Tim povodom, mislim da prijeti još jedna opasnost po dokumentarizam u Crnoj Gori: nedavno sam saznao da na FDU u Cetinju novoformirana studijska grupa Film i mediji – nema predmet Dokumentarni film! U času u kom je sa FDU izašlo nekoliko obećavajućih mladih autora i već uhvatilo korak sa afirmisanima, u času u kom je sjajno vođeni FCCG pruža podršku dokumentarcu koliko god može, u času u kom je dokumentarac stekao izuzetno dostojanstvo i u čitavom svijetu doživljava zvjezdane trenutke (u poslednjih tridesetak godina vjerovatno su samo kompjuteri imali takav zamah), uz bjelodanu spoznaju da će mladi najlakše, najbrže i najjeftinije dolaziti baš do dokumentarnih projekata, ispada da ćemo sledeće generacije pustiti da odu a da o kreativnom dokumentarcu kroz školu ne nauče ništa, a i da imaju mnogo manje prilike za gledanje dokumentarnih filmova.
Koliko je filmova (okvirno) prikazano u programu dokumentarnog filma na Hercegnovskom filmskom festivalu; iz kojih zemalja; koliko je autora tim povodom gostovalo u Herceg Novom; kakav je odjek ta selekcija imala u stručnim krugovima; šta je značila za promociju našeg dokumentarnog filma, ali i Crne Gore na međunarodnoj sceni?
Mnogo, neću ni da sabiram, nisu bitne brojke, mnogo više znače svi oni sadržaji, svi ti daleki svjetovi i svi rediteljski postupci sa kojima smo se upoznali. Imali smo članove žirija iz najudaljenijih zemalja, poput Argentine, Novog Zelanda, Kine, Rusije (naravno, nije im plaćana karta otuda nego sa najbliže evropske destinacije, a Kinez je prošle godine čak sam platio svoju kartu!). Filmova je bilo zaista iz svih krajeva zemljine kugle. Nažalost, ne i toliko gostiju autora, jer se uvijek sve saznavalo u poslednji čas, pa brojni zainteresovani nisu mogli da kupe avionske karte.
Od kolega koji su svraćali i gledali, ili su samo katalog vidjeli, čuo sam puno podrške i hvale. Od novinara isto. Mislim da je ta sekcija bila i fina odskočna daska za mnoge mlade crnogorske reditelje. Svaki festival ove vrste služi između ostaloga i tome: da pred svijetom promoviše domaće filmove i autore, i skrene pažnju na konkretnu zemlju. Naravno, s mjerom i ukusom, ne po svaku cijenu, i ne može sve što se snimi u Crnoj Gori automatski pretendovati na mjesto u zvaničnoj dokumentarnoj selekciji.
Možete li komentarisati i druge segmente festivala, a mislite da bi bilo interesantno ili dobro da javnost zna?
Nažalost, ne. Veoma cijenim filmski rad kolega Ivana Marinovića i Dušana Kasalice, i apsolutno sam ubijeđen da su i kao selektori sjajni, ali pošto sam svake godine pratio samo svoju selekciju, fizički nisam nijednom mogao odgledati i njihove.
