Nova HBO serija „Euphoria“ možda ima predznak „tinejdžerska drama“, ali mnogo je više namijenjena roditeljima – i to ne onima koji imaju djecu u pubertetu. Bitnije je da ovu kontroverznu priču o odrastanju koje je natopljeno nepromišljenim eksperimentima sa seksom, narkoticima, alkoholom i psiho-fizičkim nasiljem, pogledaju očevi i majke klinaca koje dijeli još nekoliko godina do adolescencije. Ti roditelji bi još i mogli da urade nešto da sačuvaju duše sopstvene djece.
Zvuči previše dramatično? Pretjerano? Čak i starački, posebno s obzirom na to da ove redove potpisuje milenijalka, ne toliko starija od pripadnika „generacije Z“ (rođeni od sredine devedesetih do polovine dvijehiljaditih)? Možda. Samo se nadajte da je tako. Dok gutate knedle i neurotično ubjeđujete sebe da vaše dijete mora biti drugačije od ostalih...
Uputstvo za ovce
Ironično, ali očekivano: „Euphoria“, čiji je izvršni producent reper Drejk, dobila je etiketu kontroverznog serijala koji bi trebalo učiniti nedostupnim tinejdžerima baš zbog galame (pretežno američkih) roditelja. Članovi konzervativnih organizacija kao što je Parents Television Council šlogirali su se već poslje nekoliko minuta premijere.
U okviru jednočasovne prve epizode jeste emitovan izuzetno mučan sadržaj – od predoziranja klinke od 17 godina, do scene u kojoj sredovječni oženjeni muškarac, prikriveni homoseksualac, siluje trans-maloljetnicu. No, teško je poreći da prikazani materijal odgovara mračnoj stvarnosti 21. vijeka, željeli to da priznamo ili ne.
Jasno je da se roditelji plaše uticaja ovakvih sadržaja na zbunjene, nesigurne i često destruktivne adolescente, naročito poslije istraživanja kakva su ona o vezi između porasta stope samoubistva tinejdžera i gledanja serije „13 Reasons Why“. Opet, trebalo bi da znaju da uoče razliku između loše obrađenih tema, poput onih u ovoj Netfliksovoj moralno nepromišljenoj svinjariji – i onih koje su katarzično važne, kao ideje plasirane u seriji „Euphoria“.
Zabrinuti očevi i majke bi trebalo da ukažu makar malo povjerenja sopstvenoj djeci. Da vjeruju da tinejdžeri, ma koliko osjetljivi bili, ipak nijesu ovce. I da seriju u kojoj vide miješanje piva, raznih tableta i el-es-dija, besramni seks u bazenu pred školskim drugovima usred najluđe žurke i prihvatanje/slanje fotografija penisa svih oblika i veličina ipak neće shvatiti kao uputstvo za korišćenje.
Daleko od kaprica
Zbog čega su silni penisi, prikazani u pet do sada emitovanih od osam planiranih epizoda, ipak opravdana umjetnička potreba, a ne kapric kreatora serije Sema Levinsona, sina čuvenog Barija? Zašto je ta mučna scena hotelskog silovanja maloljetnice važna za razumijevanje „generacije Z“? Zar je za išta, osim za jeftino provociranje fanova benda One Direction – poslužila ona animirana sekvenca u kojoj se nagovještava da će se dva člana benda upravo prepustiti gej seksu?
I kako je, za ime božje, moguće da je onaj prizor debelog muškarca sa gotovo tragičnim mikro-penisom, koji plaća sedamnaestogodišnjoj Ket (ubjedljiva Barbi Fereira okrenuće stomake brojnim roditeljima) da ga ponižava kako bi svršio sa druge strane kamere – morao da upadne u jednu od epizoda?
Odgovor je vrlo jednostavan: zbog toga što je svaka od ovih odlično snimljenih i mračnih scena krucijalna za razumijevanje glavnih likova i vremena u kojem žive. Sve eksplicitnosti su dobro promišljene društvene opservacije koje se pakuju u „šamarajućem“ obliku baš zbog toga da bi pokazala da živimo u doba kada ništa nije skuplje od jeftinog spektakla, nepromišljene i gotovo neizbježne zavisnosti od tehnologije i pristupa internetu.
Buđenje empatije
Uzmimo, na primjer, epizodu koja je posvećena Nejtu (Džejkob Elordi), hiperpopularnom sportisti i ljubimcu žena koji je potajno pun bijesa zbog toga što osjeća privlačnost prema muškarcima. Levinson otvara priču o njemu špartajući kamerom kroz mušku svlačionicu, snimajući penise svih oblika i veličina (neko ih je prebrojao više od 30), u izuzetnoj „obrnutoj“ posveti nagom „ženskom“ početku horor klasika „Carrie“ (Brajan De Palma, 1976).
Snimljena tako da istovremeno prikaže njegov strah, odbojnost i želju, ova scena smjestila je gledaoce tik u Nejtovu kožu i omogućila im da sagledaju svijet iz njegove perspektive. Isto važi i za ostale glavne likove u drugim epizodama, koje su koncipirane tako da za 60 minuta pokažu kakvi su bili kao klinci i kako su postali ovako sjebani tinejdžeri.
Kada je u pitanju glavna junakinja i naratorka Ru (nekadašnja Diznijeva zvijezda Zendeja, ozbiljna kandidatkinja za žensku TV ulogu godine), dobijamo uvid u njeno djetinjstvo, rođenje (ne tako slučajno) tri dana poslije 11. septembra, duboku anksioznost koja ju je pratila kao djevojčicu i zavisnost koja ju je dovela do predoziranja.
Za razliku od junakinje površne gluparije „13 Reasons Why“, njeni postupci nijesu čak ni djelimično opravdani. Štoviše, kroz odnos Ru i umrlog oca, ljutite majke i mlađe sestre koja je prestravljena mogućnošću da je može izgubiti zbog šake tableta sumnjivog izgleda – jasno je prikazano da narkotici jesu bajni, ali samo do trenutka dok ne pretvore u pakao živote onih koje volite.
Veoma je važno to što kreator „Euforije“ ne daje alibi sopstvenoj junakinji, ali ipak pokazuje saosjećanje prema njoj. Dok kroz portret izgubljene Ru slika „generaciju Z“, Levinson uspijeva i da kaže nešto univerzalno o tinejdžerima. Zbog toga i budi empatiju posvećenijih gledalaca. Lagano ih vraća u doba kada su mislili da je Buda rekao: „Život je patnja“, nakon što mu simpatija cijele noći nije odgovorila na poruku.
Kosmička veza
Levinson majstorski hvata taj osjećaj bespomoćnosti tokom naglog fizičkog sazrijevanja, kada tinejdžeri počinju da bičuju sopstveni um i emocije kako bi što brže sustigli hormone u galopu. Polazi mu za rukom da ih humanizuje i pokaže da se iza njihovog bijesa, osjetljivosti i podložnosti štetnim uticajima kriju fizički prerano sazrela a psihički još nestabilna djeca koja ne znaju što žele ni od sebe, ni od drugih.
Pubertet, naravno, nije samo period velikih patnji i muka. „Euphoria“ jeste izuzetno mračna, ali zahvaljujući jednom prijateljstvu pretvara se u izvor beskrajne radosti. To drugarstvo jeste krhko zbog milion i jednog razloga, ali istovremeno je i izvor elektriciteta.
Način na koji se Ru vezuje za Džuls (sjajna debi uloga trans-manekenke Hanter Šafer) jedan je od „sastavnih“ djelova tinejdž-doba, kada se ovakva prijateljstva formiraju naglo i intenzivno, budeći utisak da je kosmos upleo prste da spoji baš te dvije osobe. Nevjerovatna hemija Zendeje i debitantkinje Šafer u stanju je da vas ubijedi da se ovim djevojkama dogodilo baš to – kosmička ljubav, pravda i nadoknada za sve boli koje su ikada osjetile.
Predivna Džuls je baš ta koja je silovana u jednoj od brojnih hotelskih soba u koje je ušla svjesno nudeći tijelo mnogo starijim muškarcima. Ovaj motiv jedan je od najinteresantnijih – i zbog karakterizacije oneobičene djevojke i zato što je važan za radnju zbog škakljivog identiteta silovatelja.
Biće zanimljivo vidjeti kako će se razvijati do kraja. Ako ništa drugo, osim dobre intrige i lijepe priče o prijateljstvu dobili smo i LGBTIQ temu obrađenu kako bi trebalo: seksualna orijentacija nije klišeizirani izvor Džulsinih psihičkih problema, već se tretira kao samo jedna od njenih osobina.
Užas prihvatanja
„Euphoria“ je obavezno štivo našeg vremena, baš kao što je film „Kids“ Larija Klarka to bio devedesetih ili britanska serija „Skins“ početkom dvijehiljaditih godina. Prije nego što je potražite, zapamtite: dok god razgovarate sa djecom, nema razloga za moralnu paniku. Jer, ova priča nije šokantna zbog eksplicitnosti, već radi mučne ali katarzične poruke koju šalju kontroverzne scene seksa, drogiranja i nasilja.
Tu poruku odlično sumira Ru komentarišući seksting i „dick pic“ fenomen kao potpuno normalne oblike komunikacije. Pozivajući rođene u prethodnom milenijumu da zaborave na udvaranje, cvijeće i očinske dozvole, kaže: „Gole slike su sada nova valuta ljubavi, ako nijeste Amiši.“
Nije strašno to što su ova sedamnaestogodišnjakinja i njeni prijatelji uvjereni da je to tako. Užasno je to što ne shvataju da apsolutno nijesu u pravu. Niko od njih nije srećan. Svi su izgubljeni, lažni i puni tajni, čak i jedni prema drugima, a kamoli prema roditeljima.
Ovakve serije, baš kao i dobri razgovori sa starijima, samo mogu pomoći djeci da na vrijeme shvate da nije postojalo, niti će ikada postojati vrijeme kada će golotinja moći da postane valuta ljubavi. I navesti ih da bolje shvate i prihvate i svoje i tuđe kontradikcije. Za razliku od većine njihovih roditelja koji to nijesu učinili na vrijeme, pa se sad igraju zabranjivanja „Euforije“.
(FOTO: imdb.com)
