Prije četiri dana smo svi imali priliku da gledamo jedan od teniskih klasika, a finale Vimbldona to sigurno jeste. Prva polovina jula uvijek je rezervisana za bijeli sport i za drugi dio takmičenja po kome se i prepoznaje ova igra širom svijeta. Osim otvorenog navijanja za jednog ili drugog finalistu, malo ko se ovdje bavi tenisom kao sportom i u njemu uživa.
Razumijem ja naše ovdašnje potrebe da „balkanski inat“ pokaže „onim tamo kapitalistima“ da reketom umiju i onaj iz Bazela, ama i onaj s Jesenovog polja. Ali osim tih, prizemnih i lokalnih doživljaja tog sporta, postoji nešto što vimbldonski tenis čini malo drugačijim od ostalih. Pritom, ne mislim samo na podlogu na kojoj se igra.
***
Osim što važi za najprestižniji teniski turnir u svijetu, Vimbldon jeste i najstariji. Datira iz 1877. godine i nakon što su Australijanci 1988. godine odlučili da promijene postojeću podlogu u tvrdu, Vimbldon je ostao jedini Gren slem turnir koji se igra na originalnoj, travnatoj podlozi. Jedini je turnir koji do kraja drži do kodeksa oblačenja, ali i ponašanja. Takođe, da se primijetiti podrška kraljevske porodice, kao i nedostatak reklamnih prostora, osim za oficijelno vrijeme. Prije deset godina, na centralnom terenu monitran je pokretni krov, koji u slučaju kiše onemogućava prekid mečeva.
Ove godine, nagradni fond iznosio je 38 miliona funti. Na ovogodišnjem finalu, predviđeno je da umjesto dosadašnjih obaveznih dva gema razlike u petom setu umjesto taj brejka, taj sistem tako funkcioniše do 12:12, a ako se do tada ne riješi meč, pri tom rezultatu ide se u konačni taj brejk (tie break). Kuriozitet je da se upravo ovo pravilo prvi put iskoristilo ove godine, dakle, u godini u kojoj je kao promjena i nastalo.
***
E sad, kada sam kao dijete upoznavao svijet oko sebe, tenis je malo ko pominjao u Podgorici. U Beogradu, gdje sam provodio školske raspuste, postojala je kultura igranja bijelog sporta. Ali sjećam se da su ljudi pratili taj sport i od tada pamtim imena kao što su Bjern Borg, Džimi Konors, Džon Mekinro, Martina Navratilova, Štefi Graf, Boris Beker, Stefan Edberg, Andre Agasi, Pit Sampras, Martina Hingis, Goran Ivanišević, Lejton Hjuit, a moderno vrijeme nam je donijelo Rodžera Federera, sestre Vilijams, Mariju Šarapovu, Ameli Morezmo, Rafaela Nadala, Novaka Đokovića, Endija Mareja, Petru Kvitovu i Simonu Halep. Da, koliko imena, a ponekog sam i zagubio usput. Sve su ovo osvajači Vimbldona, neki čak i višestruki. Gledali su se epski mečevi na toj travi, ali vjerujem da će svim ljubiteljima tenisa, ovaj posljednji ostati u sjećanju za sva vremena.
U posljednjih desetak godina, možda i malo više, vrh muškog tenisa pripada trojici musketara koji su ovaj sport podigli do neslućenih visina. Tehnika, brzina, koncentracija, psihološka snaga, izdržljivost - i mentalna i fizička, zajedničke su karakteristike Rafaela Nadala, Rodžera Federera i Novaka Đokovića. U kojoj mjeri su dominantni govori i činjenica da za vrijeme njihovog „gazdovanja“ svjetskim turnirima, igrači poput Mareja, Vavrinke, Conge, Del Potra, Monfisa ili Gofana, mogli su samo da sanjaju poneko polufinale, ako ih pogleda žrijeb. Dakle u eri NFĐ trojke, ostalima su ostajale mrvice. Doduše, većina pomenutih je prolazila kroz Top 10 posljednju deceniju, ali nikako se nijesu mogli ugurati u ovo elitno društvo. Sa manjim usponima i padovima kroz karijere, njih trojica ispisala su istoriju modernog tenisa.
***
Lično, uvijek sam volio Federera, njegov stil i stav, nekako mi je išao uz taj sport. Nadal je ulaskom na ATP tur unio fizičku snagu kao novi standard, a Đoković je nekako sublimirao najbolje od obojice. E sad, ko je najbolji ili nije, manje je važno. Mogao je i Nadal da igra ovo finale. Isto to finale je i Federer mogao da dobije uz dvije meč lopte koje je imao, ali ipak, pobjedu u toj epskoj bici izvojevao je Đoković. Kao stari gren slem drugari, obojica su džentlmenski obavili protokol nakon meča jer i to je poenta tenisa, pogotovo u njegovoj kolijevci. Ko je za koga navijao, potpuno je nebitno. Na kraju, radi se o individualnom sportu i poistovjećivanje s nacijama u tom kontekstu tako liči na nas, ali mu nema mjesta u civilizovanom svijetu. Znam mnogo ljudi koji navijaju za Đokovića a nijesu sa ovih prostora. Znam i mnoge odavde koji svim srcem bodre Federera ili Nadala. Sva trojica, podigli pehare ili ne, šalju jasnu poruku koja vrvi od međusobnog uvažavanja i poštovanja.
Toga bi trebalo svi da smo svjesni.
Vrlo brzo ćemo osjetiti njihov izostanak, jer Federer sa 38 godina vjerovatno ulazi u posljednju godinu karijere, Nadal je u 34. a Đoković u 33. godini. Za profi sport to su već ozbiljne godine. A mi bi trebalo da budemo zahvalni i srećni što smo bili u prilici da budemo savremenici ove trojice neustrašivih ratnika i pratimo mečeve poput ovoga od prethodne nedjelje. I da navijamo ko za koga želi i hoće.
