„Mislim da nema ništa teže nego biti prisiljen da živiš kao gej osoba u heteronormativnom društvu i da cijeli svoj život prilagođavaš takvom društvu kako ne bi svoj položaj još više otežavao“, počinje životnu priču gej momak koji je želio da ostane anoniman.
Živi u porodici koja zna za njegovu seksualnu orijentaciju i „autovanje“ mu je donijelo svakodnevni stres, posebno u odnosu sa majkom koja i dalje ispoljava homofobiju prema njemu.
Anksioznost mu stvaraju i ostali društveni kontakti u kojima na svojoj koži osjeća i proživljava netrpeljivost i mržnju prema gej muškarcima, poput vježbanja u teretani.
„Treniram sa najvećim homofobima i to u malom gradu gdje se sve zna. Upravo zbog toga sam se dugo predomišljao da li da idem na treninge ili ne. Vremenom sam uspio da se uklopim, iako vrlo teško, u ambijent koji mi nimalo ne pristaje. Prisilio sam sebe kako bih život učinio lakšim i kako bih mogao da treniram. Treninzi su banalna stvar i svima dostupni u normalnim sredinama. Ipak, meni je i to jako teško palo, jer sam morao sve iz temelja da mijenjam kako bih se prilagodio situaciji u kojoj sam se našao“, opisuje jedan „običan“ dan gej muškarca.
DEPRESIJA
Sa depresijom i anksioznošću se bori već više od sedam godina, a sve je, objašnjava, počelo teškim djetinjstvom zbog maloljetničkog nasilja kojem je bio izložen u osnovnoj i srednjoj školi. Samo zato što je bio drugačiji.
„Ne predajem se, ali najljepše godine su prošle u strahu, borbi, promašenom životu, izgubljenim snovima“, nastavlja priču sa neskrivenim optimizmom.
U jednom periodu ukazala mu se prilika da otputuje za Sjedinjene Američke Države i tamo nastavi život. Nadao se da će moći da uživa sva ljudska prava i slobode koje u Crnoj Gori nije imao. Na težak način shvatio je da je u pitanju bila iluzija.
„Bježeći od surove realnosti koja me zadesila u Crnoj Gori, pošao sam u skroz nepoznato, a nepripremljen“ – prisjeća se motiva za odlazak u Ameriku.
Dobio je ponudu dalekih rođaka, iz ruralnog dijela, da brine o njihovoj tetki i posjećuje je u staračkom domu. Govori da su obećanja putem internet komunikacije bila jedno a realnost i ono što ga je dočekalo sasvim drugo.
„Živio sam izolovano od civilizacije sa dvoje ljudi koji su u startu iskazalianimozitet prema meni, a bez ikakvog razloga. Pomislio sam kako sam pošao iz jedne očajne situacije samo kako bih dospio u još goru“, opisuje prve mjesece provedene u Americi.
Objašnjava da je najbliži veliki grad bio Sent Luis, ali za njega nezamisliv s obzirom da nije imao prevoz, ni američki broj, prijatelje... Samoću je pokušao da prevaziđe putem aplikacije i virtuelne komunikacije sa gej zajednicom. Tako je upoznao svog budućeg supruga.
„Očajnički sam počeo da tražim bilo kakav izlaz jer sam vidio da se situacija iz Crne Gore ponavlja u Americi, iako su ovi ljudi bili „gay friendly“. Počela je i tamo depresija da me hvata jer sam bio „zarobljen“ u kući i staračkom domubez mogućnosti da vidim „civilizaciju“ i nekoga upoznam. A onda se desio on. U početku je komunikacija bila intenzivna. Moram priznati da je čar bila još veća jer je on bio crnac a ja bijelac - veza koja se u zajednici posmatra kao nešto egzotično“, prisjeća se prvih trenutaka zbližavanja sa muškarcem sa kojim će kasnije stupiti u brak.
Komunikacija nije tekla uvijek glatko ali s obzirom da je očajnički želio da se izvuče iz samotnjačkog života i depresije nije obraćao pažnju na „nelogičnosti“ koje su se dešavale. Vjerovao je slijepo i naivno u priču koju mu je stranac „servirao“. Pristao je na njegov poziv da ga posjeti u rodnom gradu i upozna njegovu porodicu.
„Oduševljenje je bilo obostrano. U početku sam, moram priznati, bio šokiran jer se predstavio kao „drag queen“. U suštini skoro da ništa nisam znao o tome, ali me je on kasnije uveo u svijet koji se za mene pokazao kao loš“, prisjeća se njihovog prvog susreta.
Tih desetak dana je kaže svakodnevno prelazio kilometre kako bi bio sa njim. Vikend koji su proveli zajedno mu je dao bolji uvid u njegov život ali i loše stanje u kome se njegov budući partner nalazio. S obzirom da mu se dopadao zažmurio je na sve što je vidio. Tada nije ostao sa njim jer je imao dogovor sa rođacima da brine o njihovoj tetki.
„Bio sam šokiran njegovim načinom života. U pitanju je bio jedan krajnje neuredan i užasan život. Spavao je na dušeku na podu jer u stanu nije imao ništa od namještaja. Živio je s jednim mačetom“, danas se prisjeća impresija koje je tada potiskivao.
TERAPIJA
Partner mu je kazao da je HIV pozitivan ali da je „undetectable“ odnosno da se ne može izmjeriti količina virusa u krvi jer je podterapijom. Objasnio je da virus ne može da prenese drugima. Vjerovao mu je. Koristili su sve mjere predostrožnosti i zajedno kasnije išli na kontrole. Kako kaže, posle nekog vremena stvari su polako počele da izlaze na površinu a klupko laži da se odmotava.
„Radio je kao „drag queen“ u lokalnom gej baru. Novac koji bi zaradio odmah bi trošio na marihuanu i već sledećeg dana ne bi imao ništa. Sve to sam tek kasno saznao. Vratio sam se kod rođaka da završim posao čuvanja njihove tetke. Zarađeni novac, kao i neke sitnice koje sam imao, sam uzeo sa sobom i preselio se kod njega. Prvih nekoliko dana sve je bilo dobro“, objašnjava početak zajedničkog života.
I na početku zajedništva sumnjao je u iskrenost partnera ali mu je i dalje vjerovao na riječ jer je bio zaljubljen. U tom periodu u Americi su legalizovani istopolni brakovi.
„Tada me zaprosio. Rekao jeda ne želi da se vratim u Crnu Goru nego da nastavimo da živimo zajedno. Pristao sam. Vjenčali smo se i priredili malu ceremoniju pred sudom na jugu Ilinoisa u prisustvu njegove sestre i mojih rođaka. Već nakon prvog mjeseca braka rodila se sumnja i počeli su problemi“, prisjeća se prvih naznaka haosa.
S obzirom da nije imao radnu dozvolu, njegov suprug je jedini radio i zarađivao. S novcem je raspolagao kako je želio - kupujući marihuanu i pozajmljujući novac drugima.
„Često sam bio gladan a nismo imali novca ni za landromat kako bismo oprali garderobu. Iznad nas je živio njegov drug koji je bio problematičan i često nas iskorišćavao. Sve je to kiptilo u meni. Stvari su se znatno pogoršale kad bismo za vrijeme praznika išli kod njegovih i tamo noćili spavajući na podu u užasnim uslovima“, opisuje scene kao iz filmova.
Podršku nije imao od rođaka kod kojih je došao jer su smatrali da treba da trpi svog supruga s obzirom da on donosi „hleb u kuću“. Tada je počeo da sumnja u nevjerstvo svog supruga.
„Nisam to više mogao da trpim jer sam sve žrtvovao zbog njega. Tako su prolazili mjeseci u strašnom psihičkom i verbalnom maltretiranju a na kraju i u fizičkom obračunu u kome mi je slomio rebra. Prijavio sam ga policiji ali nisu ništa uradili da me zaštite. Uzeo mi je sve i izbacio na ulicu. Bio sam očajan“, s bolom evocira uspomene iz Amerike i braka.
Očajan, sjetio se poznanice iz Čikaga koja mu je platila autobusku kartu i pozvala ga da bude smješten kod nje. Nalazio se u, kako kaže, potpunom psihičkom rastrojstvu, s upalom pluća i slomljenim rebrima.
Kada je stigao kod poznanice dobio je poziv uplakanog supruga koji ga je molio da mu se vrati. Odlučio je da mu pruži još jednu šansu. Jedno vrijeme vjerovao je u njegovo pokajanje i priču da se nevjerstvo i nasilje neće ponoviti. Obećanje nije ispunio.
„Išao sam kod dvoje psihoterapeuta koji su mi govorili da moram da ga napustim jer je to začarani krug i da on manipuliše sa mnom. To je bila jedna jako teška, ali ispravna odluka koju sam morao da donesem. Teško je bilo jer sam sve podredio i žrtvovao zbog njega. Situaciju je pogoršalo i to što sam naše vjenčanje objavio na društvenim mrežama. Nakon toga do mene su došle razne priče i prijetnje da ne smijem da se vratim kući. Ipak sam to uradio“, sjeća se odluke koja je za njega tada bila teška ali i neophodna.
Pokušao je da dobije radnu dozvolu s obzirom da je bio vjenčan sa američkim državljaninom ali je odbijen od Imigracione službe. Odlučio je da pozove oca, koji muje tada jedini pomogao i poslao novac za kartu za nazad u Crnu Goru. Nakon, kako kaže, užasnih 13 mjeseci vratio se kući.
Po njegovom mišljenju uživanje svih prava u Americi ne postoji - u pitanju je privid.
„Nažalost, ta prava možda uživa vrlo mali broj ljudi u Americi koji su uspjeli da se skrase pored jedne osobe. Toga u Americi skoro da nema. S obzirom da je sve dozvoljeno ne možete da nađete partnera koji ne želi otvorenu vezu. Prisutan je promiskuitet. U Crnoj Gori ako nađete partnera, velike su šanse da ćete imati nešto lijepo s njim. S jedne strane to me ohrabrilo da se vratim, a s druge strane, imao sam par prijatelja koji su me takođe ohrabrivali da se vratim i obećali da će mi pružiti podršku. Tako je i bilo. Period oporavka je bio težak i dug, ali morao je da se desi.“
NASILJE
Onim LGBTIQ osobama koje svakodnevno trpe nasilje zbog rodne ili seksualne orijentacije poručuje da moraju da se osamostale, te da ne brinu mnogo za osobe koje im nisu u životu bitne.
„Nema drugog rješenja. Ne smiju da trpe ugnjetavanje, ali to može da se desi samo ako su nezavisni i samostalni. Ako ih neko ugnjetava i omalovažava treba da ga prekriže i otpišu. To sam ja uradio kad sam se vratio iz Amerike. Mnogo starih „prijatelja“ sam otpisao, ali sam isto tako stekao nove. Ovo zvuči veoma jednostavno, ali nažalost nije tako. Dok god živimo u Crnoj Gori to je jedna velika borba“, navodi šta je neophodno za osnaživanje i slobodan život.
Dodaje da ukoliko LGBTIQ osobe odluče da ostanu u zemlji, treba da nađu utočište za sebe i okruže se ljudima koji ih vole i pružaju im podršku.
„Tu je ključ – u ljudima koji će bez obzira na sve da pruže podršku i pokažu razumijevanje. Vrlo ih je malo, ali opet ih ima“, savjetuje gej muškarac koji je zbog ljubavi ali i velike želje da ode odavde trpio porodično nasilje.
Najveću mržnju zbog seksualne orijentacije je osjetio nakon povratka iz Amerike s obzirom da je na društvenim mrežama objavio fotografije sa vjenčanja. Kaže to je bila senzacija za grad u kome živi, te da se dugo pričalo o njemu i partneru, ali u negativnom kontekstu. Neki su, objašnjava, fotografije dijelili po gradu u namjeri da se grubo šale sa njim.
„Uslijedile su i prijetnje ali nijesu bile direktno meni upućene, već preko drugih ljudi. Bilo me je strah da izađem napolje. Dosta mojih navodnih prijatelja je tada prestalo da komunicira sa mnom. Naravno i moja porodica je nemilosrdna po tom pitanju. Homofobija je prisutna na svakodnevnom nivou. Svakoga dana slušam užasne pogrdne riječi za LGBTIQ populaciju a moram sve to da trpim jer trenutno ne vidim izlaz iz te situacije“, objašnjava život u Crnoj Gori.
Za kraj razgovora napominje da i u samoj LGBTIQ zajednici postoji diskriminacija.
„Stvoren je kult muškarca strejt izgleda i ponašanja i ako ne pripadaš tom kultu, izložen si odbacivanju koje je nekad gore nego od strane strejt populacije“, zaključuje on.
Ovaj gej muškarac i dalje traga za razumijevanjem i prihvatanjem ne samo većinske nego i LGBTIQ zajednice.
Kristina Ćetković
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.
