Na otvaranju će premijerno biti izvedena i kompozicija „Pogledi“ za tri soprana, gudački orkestar i elektroniku istaknute crnogorske kompozitorke Nine Perović, još jedna porudžbina KotorArta, nastala povodom obilježavanja 40 godina od stavljanja Kotora na listu svjetske baštine Uneska. U izvođenju Marovićeve kompozicije učestvuje klapa Who See i festivalski orkestar KotorArta, pod dirigentskom palicom maestra Julija Marića.
- Iskreno, od svih stilskih cross-overa kojima sam se bavio, ovaj je jedini za koji nemam ni najmanju predstavu kako će funkcionisati dok ne čujem prvo izvođenje. Hip-hop je specifična kultura, i specifičan kreativni izraz, te za ovakav spoj nijesam mogao naći niti jedan primjer iz prošlosti koji bi mi poslužio kao reper koji bi mi dao neku ideju kako to može zvučati zajedno. Jer, muzika za gudački orkestar je svjetlosnim godinama udaljena od neposrednosti i „uličnog“ zvuka hip-hopa, stoga ne čudi što se toga niko prije nije latio – kazao je Marović u intervjuu za Pobjedu.
POBJEDA: Kako je koncipirana kompozicija?
MAROVIĆ: Kompozicija je stilski vrlo raznolika. To je donekle bilo uslovljeno zahtjevima festivala, jer se tražio spoj gudačkog orkestra i hiphop sastava, konkretno klape Who See. Volim to što oni rade i oni su ovom prilikom koautori kompozicije, nijesu tu samo kao izvođači ili autori teksta. Što se tiče dijela za gudače, koji čini veći dio kompozicije, stilski sam se služio jezikom koji se zasniva na muzici 20. vijeka, a inspiracija su mi bili kompozitori poput Bartoka, Šostakoviča i Britna. Čini se da je takav zvuk prigodan za evociranje jednog tragičnog događaja. Takođe, kreativno me ispunjavalo da se bavim politonalnošću i poliritmijom na neki svoj način, iako je to već relativno iscrpljeno polje.
POBJEDA: Stvorili ste jedinstveno djelo. Na koji način ste uklopili hip-hop tekst i muziku sa gudačkim orkestrom?
MAROVIĆ: Dok sam se pripremao i tražio muzičke primjere koji bi mi bili informacija za ovu kompoziciju, nailazio sam na upotrebu gudača u hip-hop produkciji, ali samo kao dio aranžmana. Jedina, donekle, jasna smjernica koju sam sebi mogao zadati je bila da sve to nipošto ne bude ni nalik cross-over izvođačima kao što su na primjer Maksim Mrvica ili Two Cellos, a te konotacije nije lako izbjeći kad se prave ovakve kombinacije.
POBJEDA: Kako ste riješili taj problem?
MAROVIĆ: Klapa Who See i ja smo radili ono što najbolje znamo. Ja sam napisao kompoziciju za gudače, oni su napravili numeru u svom stilu, i spojili smo ih. Ako izuzmemo zadatu temu koja nam je bila zajednička, može se reći da smo bili prilično nezavisni jedni od drugih prilikom rada na ovoj porudžbini, tako da je to i s moje i s njihove strane, čisti eksperiment. Takvi spojevi mogu da zazvuče ili vrlo originalno i novo, ili kao pomenuti pretenciozni kič. Nadam se da će pretegnuti ovo prvo.
POBJEDA: Kao porudžbinu, za KotorArt ste 2013. godine napisali djelo „Iskra besamrtna“. Izjavili ste da Vas je time KotorArt prenuo iz kreativne jednoličnosti i vratio u vode klasične muzike. Da li se to desilo i ovaj put?
MAROVIĆ: Ovog puta se to desilo zapravo mnogo intenzivnije. Baš zbog iskustva sa „Iskrom besamrtnom“ ovoj kompoziciji sam pristupio drugačije, želeći da ispravim sve čime nijesam bio zadovoljan u vezi sa „Iskrom“. Posljednje izvođenje „Iskre“ je dirigovao Premil Petrović i razgovor sa njim o djelu, ali i o muzici uopšte, dosta mi je značio za buduće generalno promišljanje prilikom komponovanja, što se odrazilo i u ovom novom djelu. Ne mogu da kažem da li je ova kompozicija bolja ili zrelija, ali svakako sam proveo više neprospavanih noći nad njom, želeći da izvučem maksimum iz sebe u zadatom roku. „Kotor 1979“ je u svakom slučaju kompleksnija kompozicija od „Iskre“, što se tiče forme i orkestracije.
POBJEDA: Muzičar ste širokih interesovanja: komponujete primijenjenu i elektroakustičnu muziku, bavite se dizajnom zvuka i produkcijom, a kao izvođač i džez, bluz i pop muzikom. Raznovrsnim interesovanjima se borite protiv rutine?
MAROVIĆ: Imam taj „problem“ što mi obitavanje u jednom stilu relativno brzo postane zamorno. Na primjer, u periodima kada se intenzivno bavim džezom i drugom improvizovanom muzikom, pojavi se jaka potreba da napišem neku „egzaktnu“ muziku, gdje će svaka nota biti proračunata i imati jasnu funkciju i cilj, kao što to nije slučaj sa improvizacijom. Isto tako, nakon dugog rada na nekoj kompoziciji za klasični ansambl, rad moram da „presječem“ odlaskom na jam sessione po berlinskim klubovima, gdje se improvizuje do kasno u noć.
POBJEDA: Ovaj princip primjenjujete na džez i umjetničku muziku?
MAROVIĆ: Zapravo, taj princip važi i za ostale stilove. Njima se bavim da bih napravio otklon od onoga čime sam se bavio neposredno prije toga. To moje obitavanje u raznim žanrovima spolja može djelovati zanimljivo, ali se često pitam da li to rezultira time da na kraju ni u jednom od tih stilova nijesam 100 odsto i da li je možda bolje da se fokusiram na jedan pravac i dam maksimum u tom polju, da se ne rasplinjavam.
POBJEDA: Kakva je situacija sa izborom instrumenata koji svirate?
MAROVIĆ: Ne mogu da se odlučim ni na kom instrumentu ću se najadekvatnije izraziti kao izvođač, da stvar bude gora. Drugi problem koji se može javiti zbog tog „prelijetanja“ iz žanra u žanr je što publika, koja se često identifikuje sa odabranim žanrom kao stilom života, prestane da vam vjeruje. Jer, djelujete kao da ste „najamnik“ u tom stilu, a ne kao autentični predstavnik pravca, kao neko ko takođe „živi“ u toj kulturi. Ja to samo sviram. Mada, iskustva sa raznolikim muzičkim pravcima bila su mi od koristi prilikom pisanja primijenjene muzike za teatar i film. Od mene se tada očekuje da vladam najrazličitijim muzičkim idiomima, u zavisnosti od toga što reditelj očekuje od muzike. Ne postavlja se pitanje moje autorske autentičnosti, nego koliko je to što radim upotrebljivo za određenu scenu.
POBJEDA: Nije rijetkost da talentovani ljudi odlaze iz zemlje, te ste tako i Vi, prije nekoliko godina, odselili u Berlin. U Crnoj Gori se nije lako baviti muzikom i ostvariti karijeru. Da li je, možda, lakše u Berlinu?
MAROVIĆ: Da je lakše, nije. Jer, konkurencija je mnogo veća. Ali, samim tim, pretpostavljam da, ukoliko uspijete da napravite karijeru u Berlinu, ta karijera je mnogo ispunjenija, i znate da ste napravili nešto za čim zapravo postoji realna potražnja. Drugim riječima, neće vam mahom prijatelji i rodbina biti publika na koncertima. Ukoliko ikad napravim karijeru u Berlinu, znaću nešto više o tome da vam kažem.
POBJEDA: Da li je svjetska prijestonica elektronske muzike uticala na Vaš muzički izraz?
MAROVIĆ: Iako Berlin važi za grad elektronike, elektronikom se ovdje najmanje bavim.
POBJEDA: Zašto?
MAROVIĆ: Više volim da otkrivam neke opskurne male klubove gdje se svira free impro ili eksperimentalni sound-art. Bukvalno svakog dana u godini postoji neko dešavanje na tu ili bilo koju drugu temu. Berlin, zapravo, nudi mnogo više od elektronike u Berghainu ili ostalim poznatim klubovima gdje gostuju poznati di-džejevi i gdje je predoziranje ekstazijem normalna pojava. Slušao sam relativno nepoznate izvođače u nekim malim salama i klubovima, i to su bili neki od najboljih koncerata u mom životu. No, da ne idealizujem Berlin previše, ima i ovdje mnogo umjetnika koji više ulažu u imidž nego u samu umjetnost, te i oni imaju svoju publiku. To vjerovatno važi za bilo koju metropolu - prosto ima svega.
POBJEDA: Što Vas očekuje u narednom periodu?
MAROVIĆ: Prije svega, dolazak u Crnu Goru na odmor. Željno iščekujem ponovno viđenje sa porodicom i prijateljima, kao i sviranje sa mojom starom ekipom iz benda „Baltazar“. I naravno, premijeru kompozicije „Kotor 1979“ na festivalu KotorArt.
