Kako navodi Fiskalni savjet u najnovijoj analizi o platnim razredima, prosječna zarada u državi trenutno je oko 20 viša viša nego u privatnom sektoru, ali je raspon zarada za najveći dio javnog sektora relativno mali.
Ljekar specijalista ima samo tri puta veću platu od najniže plate nekvalifikovanog radnika, iznosi Fiskalni savjet u dokumentu "Platni razredi i zaposlenost u državnom sektoru Srbije: Od nedovršene reforme do održivog sistema”.
Posljedica toga je da je javni sektor u Srbiji atraktivan radnicima sa prosječnim i ispodprosječnim kvalifikacijama (koji bi bili produktivniji u privatnom sektoru), a destimulativan za najstručnije i najpotrebnije zaposlene koji onda napuštaju javni sektor.
Kako prenosi Nova Ekonomija, Ovo je jedan od ključnih razloga niskog kvaliteta usluga koje pruža država, ali u isto vrijeme ide na ruku ubjedljivoj većini zaposlenih u javnom sektoru, i samim tim će biti potrebna snažna politička volja da se promijeni, smatraju u Fiskalnom savjetu.
Međunarodna praksa pokazuje da je najčešći raspon između najniže i najviše zarade u evropskim zemljama 1:12.
U Srbiji je novim Zakonom o sistemu plata u javnom sektoru definisan raspon između najnižeg i najvišeg koeficijenta za zarade od 1:7,5, što samo po sebi ne bi bio toliki problem (budući da su iz jedinstvenog sistema zarada trenutno isključeni rukovodioci na najodgovornijim pozicijama). Problem je u tome što je osnovica sa kojom bi se množili propisani koeficijenti planirana suviše nisko – na nivou koji je tek nešto iznad polovine minimalne zarade. To praktično znači da su najniži koeficijenti (u rasponu 1 do 2) besmisleni jer bi svi zaposleni sa ovim koeficijentima primali istu, minimalnu zaradu, a stvarni raspon između najniže i najviše zarade u državi ne bi bio 1:7,5 već približno 1:4, što je ispod svakog evropskog standarda.
