On je na naučnoj tribini Povjesnica Crne Gore na temu “Država i crkva u istoriji Crne Gore“, koju je organizovala Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU), kazao da je Crna Gora 1918. godine nelegalnim i nelegitimnim odlukama Podgoričke skupštine anektirana od strane Srbije, navodeći da je, stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, izbrisana kao država sa političke i geografske mape Evrope i svijeta.
On je kazao da je nakon aneksije sproveden postupak protivpravnog i nekanonskog ukidanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve.
„Postupak likvidacije bio je suprotan propisima kanonskog prava. Sproveden je na način suprotan normama Ustava Crne Gore iz 1905. u kojem je članom 40. definisana kao autokefalna Ustavom Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve iz 1903. naglašeno je u član 2 da autokafalnu pravoslavnu Mitropoliju u Crnoj Gori sastavljaju Cetinjska arhiepiskopija i zahumsko-rašiska eparhija sa centrima u Cetinju i Ostrogu“, naveo je Borozan.
On je rekao da su od 1918-1922. na teritoriji bivše Jugoslavije postajale tri autokefalne pravoslavne crkve u rangu mitropolije – crnogorska, sprska i karlovačka.
„Pored toga, postojale su i pravoslavne crkve u Dalmaciji, Boki Kotorskoj i Istri u sastavu Bukovinsko-dalmatinske mitropolije sa sjedištem u Bukureštu, Bosni i Hercegovini pod juristikcijom carigradske (vaseljenske) patrijaršije i u Makedoniji, na Kosovu i u Sandžaku, pod pod jurisdikcijom carigradske Patrijaršije“, naveo je Borozan.
Govoreći o aktima kojima je stvorena Srpska pravoslavna crkva, kad je podignuta na rang patrijaršije od 1918-1922., Borazan je rekao da je to učinjeno na Konferenciji pravoslavnih episkopa u Sremskim Karlovcima, pod predsjedništvom arhiepiskopa beogradskog i mitropolita Srbije Dimitrija Pavlovića.
„U tako donijetoj odluci između ostalog je i ovo “Pošto se sa punim pouzdanjem očekuje da će i srpska crkva u Crnoj Gori pristati na ujedinjenje, koja zbog kratkoće vremena i teških prometnutih prilika nije mogla biti zastupljena na ovom zbog episkopa““, ukazao je Borozan.
Na toj konferenciji je, kako je kazao, pročitana odluka Svetog arhijerejskog Sinoda Karlovačke mitropolije, u kojoj se kaže da „ova mitropolija pristaje na sjedinjenje sa drugim pravoslavnim crkvama u državi Srba, Hrvata i Slovenaca, iza čega je mitropolit dabro-bosanski izjavio da su se bosansko-hercegovački mitropoliti na sastanku održanom 1/14. decembra 1918. odlučili za ujedinjenje, odnosno za pripajanje svoje arhiepiskopije beogradskoj arhiepiskopiji, da je dalmatinsko-istrijski episkop Dimitrije Branković izjavio da se obratio Karlovačkoj mitropoliji da ih primi u svoje krilo, i da će se prilagoditi odlukama Arhijerejskog sabora“.
„Nakon izvršenih priprema i datih saglasnosti postignut je sporazum između Carigradske patrijaršije i Vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca o prisajedinjenju makedonskih, bosansko-hercegovačkih i raško-prizrenskih eparhija, da bi 19. marta Sveti arhijerejski Sinod donio odluku da je Kraljevina SHS prisajedinila i eparhije koje su ranije bile pod njenom kontrolom, te da priznaje proglašeno ujedinjenje autokefalnih crkava: srpske, crnogorske i karlovačke, kao i dvije dalmatinske eparhije, pa sledstveno i obrazovanu Svetu autokefalnu ujedinjenu srpsku crkvu“, naveo je Borozan.
Potom je, kako je rekao, uslijedio Ukaz kralja SHS 17. juna 1920. godine po kome se kraljevska Vlada saglašava sa odlukom zbora pravoslavnih arhijereja iz Kraljevine SHS od 13/26.maja 1919. kojim je proglašeno ujedinjenje svih pravoslavnih oblasti u Kraljevstvu SHS, u jednu autokefalnu, ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.
„U odluci stoji da se ovim činom obnavlja i uspostavlja patrijaršija ukinuta 1776. godine. Da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefaalna utvrđuje se iz odluke Carigradske patrijaršije br. 2056 od 19. marta 1920. godine. Iz nespornih dokumenata može se zaključiti da Crnogorska pravoslavna crkva nije odlučivala o tzv. Ujedinjenju crkava ni preko svoga Sabora, ni preko svog Sinoda, a ovakvu odluku nijesu donijeli ni crnogorska skupština, ni crnogorski kralj i Vlada“, kazao je Borozan.
Prema njegovim riječima, iz toga slijedi da je likvidirana, „tim prije što su se za „ujedinjenje“ izjasnile Srpska mitropolija, Karlovačka mitropolija, Bukovinsko-dalmatinska mitropolija i Carigradska patrijaršija, pod čijom jurisdikcijom su bile eparhije u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Kosovu i Metohiji i Sandžaku“.
„Mitropolit ukinute Crnogorske pravoslavne crkve Mitrofan ban umro je 17/30. septembra 1920. godine. Svojim činjenjem je doprinio da se poništi crkva na čijem je čelu bio više decenija“, rekao je Borozan.
On smatra da se Crna Gora kao multietničko društvo ne može ni razumjeti ni graditi po stereotipu dva, odnosno tri nepomirljiva svijeta, „kao suživot gluvonijemih, ne u istorijskom monologu, nego u dijalogu“.
„Iako prošlost treba poštovati, sazdanje budućnosti treba graditi u živom životu. U temelju društva u Crnoj Gori nije dovoljno ugraditi samo razumijevanje, povjerenje, već i ljubav“, naveo je Borozan.
On je kazao da se, u procesu svoje nacionalne i kulturne identifikacije od Srba, Hrvata, Albanaca i Muslimana u Crnoj Gori, očekuje da u oblikovanju svoga etničkog bića i formulisanju nacionalnih i kulturnih ciljeva definišu i svoj status, svoj odnos prema Crnoj Gori i crnogorskom društvu.
„Može li Crna Gora biti multietnička država i multikulturno društvo ako nije kolijevka, djedovina, domovina i matica autohtonim Srbima, Mislimanima, Hrvatima, Albancima, a ne samo Crnogorcima“, rekao je Borozan.
On je poručio da svi građani Crne Gore imaju pravo da se osjećaju i izjašnjavaju kako hoće, „ali bi po njih i po Crnu Goru bilo štetno da se na prostoru države Crne Gore odriču istorijskog nasljeđa i svojega porijekla“.
„Crna Gora je postala zajednička kuća svih njenih nacionalnih i kulturnih entiteta koji oni svi grade, dograđuju i podižu. U njoj niko nije podstanar. Vrijeme opasnih avantura i zabluda je, nadamo se, potrošeno“, rekao je Borozan.
On je ocijenio da Crnogorci ne potiru ničiji identitet.
„Oni dobro razumiju šta to znači, pošto se grčevito bore za očuvanje i svoga imena i svoga identiteta crnogorskog. Crnogorci nemaju ni drugu domovinu ni drugu matičnu državu. Opasnost za crnogorsko društvo biće i jesu velikodržavne težnje i velikonacionalni koncepti bilo kako se oni zvali“, naveo je Borozan.
Član CANU, Niko Martinović, rekao je da je ta akademija ustanovila naučnu tribinu Povjesnica Crne Gore, u okviru koje se, kako je pojasnio, na bazi relevantnog fakticiteta analiziraju događaji, profesije i fenomeni iz nacionalnog emancipatorskog i državotvornog hoda Crne Gore, kao i sva suštinska pitanja iz konteksta njenog identiteta i kontinuiteta.
„Naučna interpretacija datih pitanja, uz politički, primarno artikuliše njihov kulturološki aspekt. U memoracijskom frizu i savremenoj epohi, odnos države i crkve očitava se u kompleksnoj ravni, emanirajući svakovrsnim vjerskim, političkim, kulturnim, nacionalnim i ideološkim implikacijama“, istakao je Martinović.
Prema njegovim riječima, zapisi iz Ljetopisne knjige svjedoče, a Kanonski principi potvrđuju da je u granicama jedne suverene države neprikosnovena bila jurisdikcija njene Pravoslavne crkve, „kao što je bila neprikosnovena državna rigida nad crkvom, da je crkva bila na straži države i dijelila njenu sudbinu“.
„No ne samo Crna Gora već i moderna Evropa bila je suočena sa tim pitanjima, i evropska iskustva nam mogu pomoći u uspostavljanju odgovarajućih modusa, sa jasnim motom da se država ne može baviti sakramentom, a crkva ne smije subvertirati državu“, rekao je Martinović.
