"Kada su generali Pavković i Lazarević dobrovoljno otišli u Hag, pozvan sam u kacelariju haškog tužilaštva u Beogradu i predloženo mi je da ih optužim da su zločinci. Odmah sam im rekao: "Tako nešto iz mojih usta čuti nećete. Nijesu naređivali zlodjela, već kako da se branimo. Da jesu, rekao bih, a kada nijesu, prvi vam kažem - neću." I to je bila uvodna epizoda. Tada su me uvjeravali kako znaju da sam divan komandant, da sam pomagao Albancima, ali odluku nijesam promijenio", rekao je Diković.
On kaže da je potom dobio poziv da se zbog navodnih ratnih zločina javi u Bajinu Baštu, gdje ga je, kako je naveo - na njegovo iznenađenje čekala Nataša Kandić.
"Ovog puta htjeli su da okrivim Momčila Perišića, jer sam kao komandant Graničnog bataljona prema BiH od 1992. do 1994, kako su rekli, morao da znam da je prebacivao trupe u Bosnu. I njoj sam rekao da baš ništa ne znam, a i ona mi je rekla kako sam bio dobar oficir i džentlmen i da bi trebalo da to znam. Kada sam postao načelnik Generalštaba, uslijedila je tužba da sam u ratu organizovao zločine protiv civila", naveo je.
"Vojska je 2012. bila pred naređenjem da ide kući na kazan"
Upitan o stanju u vojsci posljednje decenije, Diković je rekao da je 2012. "država tada bila pred bankrotom, a vojska pred naređenjem da ide kući na kazan".
"Sjećam se 2012, prvog sastanka s novim ministrom odbrane (Aleksandar Vučić) i njegovog izraza na licu kada smo razmatrali kojoj vojnoj sili da prepustimo kontrolu vazdušnog prostora, jer više ne možemo da dignemo avijaciju, a nekada smo bili četvrti u Evropi. Od tog vremena do mog odlaska veliki je posao obavljen", naveo je Diković.
"Znam tačno kako će Vojska Srbije izgledati za pet godina i znam da će srpski pješadinac ili artiljerac biti opremljen kao i onaj, recimo, u Njemačkoj".
"Brojno stanje - oko 30.000, a plata ni za njih. Prodali smo silnu opremu, milione komada municije svih kalibara, protivtenkovske topove, stotine hiljada pušaka, haubice, hiljade prenosnih PVO sistema... Tenkove smo istopili u željezari, a u državnom fondu, gdje je trebalo da se slivaju ta sredstva za takvu reformu vojske, novca nije bilo. Na prvim sastancima sa novim ministrom smo predočili rješenje da u armiju vraćamo korišćena sredstva dok se nova ne nabave. Tako je zaustavljeno propadanje", naveo je Diković.
Naveo je da su 2012, prezentovali tadašnjem ministru vojnom Vučiću grafikon saradnje sa stranim armijama i predlog da Srbija intenzivira odnose se Rusijom.
"Po njegovom naređenju sam i otišao u Moskvu. General Valerij Gerasimov nas je primio, tek da nas ne odbije. Početak razgovora je bio mučan. Nije nam vjerovao. Odnosi sa Ruskom Federacijom tada su bili tek puki protokol. Tražio sam da nam pomognu u opremanju vojske, a Gerasimov je pred sobom imao podatak "da vojska sarađuje ekskluzivno sa NATO" i vjerovatno je bio zapanjen što vojnu pomoć tražimo od njih. Onda sam, više instinktivno, želeći da uvjerim generala da smo prijatelji i da Srbija ima svoju neutralnu politiku, rekao: "Rusko oružje je proslavilo Srbiju i srpskog vojnika, a srpski vojnik je proslavio rusko oružje." Poslije toga sve je krenulo".
Rekao je da su kod njega u Generalštab dolazile "kolege iz desetina zamalja" i mnogi načelnici generalštabova zemalja zapadne alijanse. "Od 2012, svima sam objašnjavao da mi vodimo politiku neutralnosti. Sve do jednog sam pitao zašto se njihov savez konfrontira sa RF kada oni nijesu neprijatelj. Svi generali su bili svjesni te činjenice. Čak sam i od načelnika Združenog štaba NATO za Evropu, kao načelnik generalštaba male balkanske zemlje, tražio odgovor na to pitanje. Nijesam dobio razumno objašnjenje".
Govoreći o štabu NATO u Srbiji, Diković kaže da se on i danas nalazi u Ministarstvu odbrane.
"Čak je od sedam narastao na devet savjetnika, ali nekad i danas - to je sasvim druga priča. Oni su došli 2006. i desilo se da baš ja, kao zamjenik načelnika za operativne poslove Generalštaba, treba da predložim gdje da ih smjestimo. Savjetovao sam: svugdje samo ne u vojne objekte, a posebno ne u zgradu Ministarstva".
