U pop muzici najveći trik je biti dugoročno aktuelan. Vremenska gravitacija učini da rok zvijezda pokuca na vrata Kuće slavnih, a pjesma mu postane klasik. Hip-hop veteranu na njegovom ćošku braća jednog dana samo prišiju oldskul epoletu.A pop zvijezda ostane sama - da guta prašinu u trci za onima koje više ne može stići.
Pošteno je reći da je Madona imala tempo za pobjedu posljednji put 2000. godine, kada je trku vozila na oktanskom gorivu klabing kulture s albumom „Music“. U 2019. godini, generaciji milenijalaca djeluje kao tiranosaurus koji okračalim ručicama pokušava da nezgrapno ugrabi željeni plijen.Pritom, još zalutao i postiđen u falšu na evrovizijskoj bini.
- Nije svakom dat put u budućnost, niti svako može doći iz prošlosti - robotskim glasom uvrće Madona na denspodijumu pjesme „Future“. Naravno da pjeva o sebi.
Žestoka posvećenost
S druge strane, u sedmoj deceniji, Madoni treba skinuti kapu koliko dosljedno istrajava u namjeri da ne bude retro. Njen novi album „Madame X“ je potencijalno muzički najsmjeliji u karijeri. Pa čak i onda kad je zateknemo očuđenu i zalutalu na r'n'b-hip-hop terenu Arijane Grande, u potpuno promašenoj pjesmi „Crave“- zaslužuje respekt. Ova dama je žestoko posvećena da na katedri prvog junskog roka dostavi uredno potpisan i pedantno zaokružen ispit aktuelnosti.
Reći da je ,,Madame X“ album latinozvuka bi bilo tek okvirno tačno. Uvodna „Medellin“ je instantpodsjećanje na radosnu energiju „La Isla Bonita“, leteći start nakon kojeg se vrlo brzo hvata oštra krivina ka muzici portugalske dijaspore. Tu fascinaciju madam Čikone istražuje mnogo temeljnije, s obzirom na to da je dvije godine (relativno skoro) živjela u Lisabonu, prateći nesuđeni fudbalski uzlet sina Davida. Sa pjesmom „Faz Gostoso“ još donosi mirise Brazila, a na ludoj „Batuka“, koja je potencijalno najbolja od 15 pjesama ploče, otkriva pakleno vreo i beskrajno interesantan svijet muzike afričkog ostrva Kape Verde, stare portugalske kolonije.
Ključni angažovani momenat je „Killers Who Are Partying“ - taj jurišni klinč portugalskog fada i prvoklasnog flamenka, zaogrnut u elektronsko ruho 21. vijeka. Vrlo jasno i precizno Madona podvlači da se identitetski jedino iskreno određuje onda kad stane u odbranu slabih i nemoćnih. Taj „glas onih čiji se glas ne čuje“ odjekuje i u bijesnoj „Batuka“, ali i pomalo previše ogoljeno na račun aktuelnog američkog establišmenta u „God Control“. Diva se potrudila i da ponudi potpuno lagodne i banalne momente sa „Crave“ i „Crazy“, a sa druge strane iznese stav, pronađe dominantu boju i potpis. Zato albumu donekle fali jasne kohezije – ali, bože moj, to je pop za široke mase i u potpuno konceptualne sfere ni ne pokušava da zadire.
Na raskršću
„Madame X“ je najbolja upravo kad je potpuno očuđena, mračna narcisoidna zvijezda burleske u „Dark Ballet“. Baš tu zatičemo Madonu kada, iz tog raskršća slobode i grešnosti, poput ljute vještice Orleankeizvlači vatreni mač iz haltera i kreće u odbranu slabih... Kada sa konjicom od 15 raznovrsnih, „ispeglanih“ pjesama krene na juriš, vrlo brzo će ipak shvatiti da je na bojno polje moderne popmuzike stigla kasno.
I to je ključni utisak: ovaj, do sada najsmjeliji Madonin album, ipak nije na bilo koji način iskorak u odnosu na produkcijske standarde najvećih zvijezda iz posljednjih godina. Negdje na prelazu iz prethodne u ovu deceniju bi bio pun pogodak i planetarni bum.Sada je samo dokaz da vrtoglavi tempo paklene tržišne mašine Luiza Čikone više ne može izdržati.
Ocjena: 67/100
