Piše: Vladimir Maraš
Ide klip internetom, užario mreže. Na njemu, dokazani cinik i vlasnik titule „majstor kulturološke destrukcije“, vlasnik srpske Pink televizije (imperije, da budemo precizni) priredio čast za učesnike na novom projektu te medijske kuće. Snima se serija Radoša Bajića. Novi hit za široke narodne mase spreman je, makar na papiru. Spreman za ekranizaciju i novu šarenu lažu za sve teritorije na kojima Pink suvereno vlada.
Jedino vrijedno pomena u tom uratku je kadar u kome gospodin Mitrović, u društvu sveštenog lica u službenoj uniformi, moli tog božjeg glasnika da osvešta početak rada na projektu. Vjerovali ili ne. I ne samo da osvešta „seriju“, nego je u svom stilu krenuo i korak dalje - zamolio je da se osveštaju i budući rejtinzi serije! Prije toga, podrazumijeva se valjda da su osveštane šine za far kameru, da ne pominjem rad na visini i kran mehanizam. Taman kad potpuno logično čovjek poželi da sve još jednom vidi i uvjeri se da nije sanjao, svešteno lice preuzima i izgovara: „Želim da božji blagoslov bude na ovoj seriji, da se ovaj početak, da kažemo, da se ovaj početak finalizuje u jedan dobar kraj, sa jednom dobrom porukom i omladini i ljudima koji ovde žive.“ Da ne zaboravim, palo je i prskanje, u skladu s protokolom o osveštavanju rejtinga.
***
Pa čekaj, majku mu, za*ebava li se ovo neko s nama? Taman kad pomisliš da dalje nema i da grđe ne može, iznova se iznenadimo kreativnošću onih koji već duže od dvije decenije upravljaju medijskim prostorima, prvo krnje, pa malo po malo, i stare Jugoslavije. Opet se Slovenija izvukla, Hrvatska se bori, ali braća uspješno haraju po Bosni, Crnoj Gori, Makedoniji, Srbiju da ne pominjemo. I, naravno, sve u redu.
Neko reče da je početak i kraj činjenica da je daljinski kod nas, pa birajte što gledate. Može, može, nije loše, ali da ne zaboravimo... U društvu postoje tijela i agencije koje moraju povesti (ili u kontinuitetu voditi) računa o tome što su izbori za određenu populaciju (čitaj: državu). I koliko, kako i pod kojim uslovima su ti izbori konzumentima ponuđeni u određenoj državi? Pa, nije valjda da je normalno da u maloj Crnoj Gori, koja je freško postavljena kao građanska, nezavisna i samostalna država, problem jezika i kulture na medijima nije problem svih nas? O, da, jeste i te kako. Ljudi koji upravljaju tim velikim sistemima, nužno moraju imati kontakte s politikom. Nije valjda da smo zaboravili na ne tako davna razapinjanja političkih i drugih neistomišljenika u onim (ponekad) petnaestominutnim minijaturama nazvanim „Minut dva“? O, brzo li zaboravljamo da se odmah nakon tih novinarskih bravura pojavljivala naga pozadina neke od starleta ili foto-modela kao najava za trač emisiju „ko je i đe koga“. Pa onda malo Farme ili Zadruge, manje je važno jer poruka je uvijek ista. Kao i sadržaj. Samo su drugi akteri, većinom nesrećni ljudi nesvjesni zloupotrebe kojoj doprinose - neko zbog para, a neko zbog slave.
***
Rezultat svega toga, između ostalog, mogao se čuti i vidjeti na koncertu Raste, Sare Jo i ostalih na završnoj večeri, inače odličnog izdanja City Groove festivala u Podgorici. Nekoliko dana vrhunske muzike, Sarsa, Dubioza kolektiva, Kazališta, odličnih di-džej lajnapova, kulminiralo je željom organizatora da malo pažnje upute i mlađoj populaciji, srednjoškolcimakojisu tražili upravo Rastu i sve to oko Raste. E, to je mutirana verzija svega o čemu sam pisao iznad. Spoj američke kulture i bita (beat) sa primjesama najniže turbo-folk estetike, e, to vam je, braćo moja mila - realnost. Hiljade srednjoškolaca psuju u horu, znaju sve varijacije na temu narkomanije (gandža, dop, belo), dosta uspješno horski ponavljaju najcrnje psovke, i to sve u zapadnom gangsta gruvu. Onda obavezno slijedi komešanje i nervoza, pa ovi s bine hoće da se biju s ovima iz publike. E, to vam je to. Kad se samo sjetim, prije godinu je isti podgorički festival ugostio planetarno poznatu grupu Simple Minds, a zainteresovani su se brojali stotinama. Moramo se potruditi da sistemi čiji je interes da nas potpuno mentalno i duhovno dotuku, ne uspiju u toj namjeri, jer sve navedeno ozbiljno prijeti da preraste u mejnstrim (ako već nije), a to je prečica za anarhiju u kulturi, medijima, obrazovanju. Onda više ništa nije važno, jer je kasno za sve. I dalje imamo šansu da medijsku scenu dovedemo u red, i da se djecom počnemo baviti proaktivno. Dosta je bilo liječenja posljedica, potrebni su nam jasni i bolni rezovi, kao i jasna politika ozdravljenja društva. Ali i ljudi koji su spremni da ih sprovedu, uprkos očigledno nedostajućoj političkoj volji.
***
Ako je za utjehu, prošle nedjelje Istanbul je slavio pad Erdoganove vlasti u tom turskom gradu. Ta važna uporišna tačka svake vlasti na državnom nivou pala je u ruke opozicije, na ponovljenim izborima. Ispred pobjednika, pojavio se lider Ekrem Imamoglu. On je pozdravio hiljade svojih glasača, a onda se slavilo do duboko u noćuz hit Nade Topčagić „Jutro je, jutro je“ iz daleke 1991. godine. Tako je, nije šala.
