Evropski standard kaže: „Ne možeš pacijentu dati lijek dok mu ne objasniš kako djeluje i dok on ne da svoj pristanak“, ali ne mogu samo medicinske sestre u psihijatriji i psihijatri pružiti bolesnom čovjeku s mentalnim smetnjama ono što mu treba, to mora čitava zajednica.
“Suština je da osobe koje su dobile uputstva za to kako stručno postupati prema pacijentima, da se drže toga, ali i svi oko njih da im u tome pomažu. Lokalni policajac nikako ne treba da svoju službenu značku pokaže bolesniku, nego treba da razvije prijateljski odnos s njim, da odu na picu i da ga pita je li išao na kontrolu kod ljekara, planira li da ide… Destigmatizacija je širok proces, zahvata komšije, prijatelje, duhovnike, ljekare opšte medicine, centre za socijalni rad, čitavu mrežu institucija i pojedinaca koji pomažu u tom procesu”, kaže Đukić Dejanovićeva.
S obzirom na veliki pritisak sudskih forenzičkih pacijenata na kapacitete Psihijatrijske bolnice u Dobroti, ona smatra da je nedopustivo da pacijenti leže na dušecima, te da se svuda u svijetu preferira što veći broj medicinskih mjera na slobodi.
“To znači pacijent živi u svojoj kući, radi, ali se redovno javlja na preglede. Međutim, ako je neko počinio najteže radnje (silovanje, ubistvo), postoje rizici da će se to ponoviti bez jednog dugotrajnijeg liječenja, i takvi pacijenti treba da budu još uvijek u bolničkim uslovima, više da bi se zaštitili drugi, i naravno, da bi se oni liječili. Za razliku od krivice, gdje idemo na vaspitnu mjeru, čovjeku koji je napravio zakonski prekršaj ili krivično djelo, ovdje razmišljamo o okruženju pacijenta da ne trpi posledice bolesti i zbog toga ga izolujemo, a liječimo ga onako kako bismo ga liječili inače po protokolima”, rekla je Đukić Dejanović.
Nemamo više one velike bolnice-azile, već postepeno prelazimo na heteroporodični smještaj osobe, u nekoj porodici koja nije porodica pacijenta, koja će brinuti o toj osobi, a da država pomogne finansijskim sredstvima.
“Pacijent treba da bude u bolnici dok se ne postavi dijagnoza i ne pronađe adekvatna terapija. Danas raspolažemo veoma moćnim psihofarmacima, ljekovima koji pomažu pacijentima da oni žive u zajednici: da mogu da idu kod svog ginekologa u Dom zdravlja gdje idemo i svi mi, da oni, ako dobiju neku ranu, odu na ušivanje kod hirurga gdje idemo i svi mi. Ideja je da u istim prodavnicama, istim frizerajima, na istim mjestima gdje ostali građani zadovoljavaju svoje potrebe, budu i oni to je destigmatizacija. Od najbližih srodnika, komšija, prijatelja ne treba da se krije da u porodici imaju osobu s mentalnim smetnjama, naprotiv da svi oni znaju i da podsjete pacijenta kad je vrijeme za kontrolu, za lijek. Kad neko izađe iz bolnice, trebalo bi da se više nikad ne vrati, a da se nikad više ne bi vratio u bolnicu, treba redovno da koristi ljekove”, kaže ugledni psihijatar Đukić Dejanovićeva.
