Komentarišući pozitivan stav Venecijanske komisije o ovom aktu, kazao je da, između ostalog, država raspolaže svim instrumentima za brzo i efikasno rješavanje ovoga pitanja.
NADLEŽNOST
„Upravo zbog efikasnosti i konzistentnosti, Venecijanska komisija je i preporučila da se svi takvi predmeti dodijele specijalizovanom sudu, da se građanski ne bi opterećivali tim slučajevima. U svakome slučaju, ovim mišljenjem ona je svoje završila, sad su na redu najviše državne adrese, od kojih zavisi da li ćemo biti kolonija pod upravom popova Beogradske patrijaršije ili zemlja slobodnih ljudi“, rekao je on.
Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnome statusu vjerskih zajednica, članom 62 (kojim propisuje da vjerski objekti i zemljište koji su bili u državnoj svojini do 1. decembra 1918. godine i za koje ne postoje dokazi o pravu svojine vjerskih zajednica, kao kulturna baština Crne Gore, državna su svojina), kako kaže Vučinić, temelji pravni osnov za povraćaj nezakonito upisane crkvene imovine na Beogradsku patrijaršiju zakonitome vlasniku – crnogorskoj državi.
„Mišljenje Venecijanske komisije o tome članu je pozitivno; državi daje za pravo da zaštiti crkvenu imovinu kao kulturnu baštinu i propiše uslove za njeno korišćenje, s tim da promjena vlasništva ne podrazumijeva i automatsku promjenu korisnika. Razumljivo, jer je potrebno izvjesno vrijeme da se utvrde uslovi i uspostavi red u pravu korišćenja pravoslavnih crkvenih objekata. A potom slijedi da se u primjerenom roku rješava crnogorsko crkveno pitanje. U konačnici, to podrazumijeva Crnogorsku kao domicilnu crkvu sa svim duhovnim i materijalnim konsenkvencama koje iz toga proizilaze“, kategoričan je Vučinić.
KOMISIJA
Venecijanska komisija je u mišljenju navela da nije njen zadatak da ocjenjuje istorijske činjenice, niti da utvrdi da li je i koja od spornih nepokretnosti pogrešno/zloupotrebom registrovana 1990-ih godina u katastru na ime date vjerske zajednice i za koju nepokretnost se može reći prema crnogorskim propisima da zapravo pripada državi, već je to dužnost crnogorskog zakonodavca, odnosno crnogorske administracije i sudova.
„Nije na Venecijanskoj komisiji ni da formuliše i primijeni pravila dokazivanja u vezi sa ovim pitanjem“, naveli su oni u dokumentu.
Prema Prijedlogu zakona, članu 62, vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore koji su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnoj svojini do 1. decembra 1918. godine, i za koje ne postoje dokazi o pravu svojine vjerskih zajednica, kao kulturna baština Crne Gore, državna su svojina. Drugi stav ove odredbe navodi da ,,vjerski objekti koji su izgrađeni na teritoriji Crne Gore zajedničkim ulaganjima građana do 1. decembra 1918. godine, a za koje ne postoje dokazi o pravu svojine, državna su svojina“.
Iz Venecijanske komisije kažu da se ove odredbe, kako je navedeno u članovima 62 i 63 i kako su vlasti potvrdile, odnose samo na imovinu koja predstavlja kulturnu baštinu.
Oni u mišljenju navode da s druge strane, članom 63 se uređuje procedura za primjenu člana 62, a u kom je istaknuto da organ uprave nadležan za poslove imovine dužan je da utvrdi vjerske objekte i zemljište koji su državna svojina, obavi njihov popis i podnese zahtjev za upis prava državne svojine na tim nepokretnostima u katastar nepokretnosti u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Venecijanska komisija smatra da su nacrt ovih odredbi i njihova činjenična pozadina prilično neprecizni i nejasni.
„Tokom sastanaka, sagovornici koji su se sastali sa delegacijom Venecijanske komisije dali su različita, ponekad kontradiktorna tumačenja. Od suštinskog je značaja da se njihovo značenje razjasni u toku zakonodavnog procesa“, naveli su oni.
Opširnije u Pobjedi.
