Kad znate da režiser koji smatra da je televizija totalno mrtav i prevaziđen medijum, odluči da snimi seriju za striming platformu, znate da rezultat mora da bude drugačiji od svega što ste do tada gledali. Jer, zašto bi Nikolas Vajnding Refn, čovjek tako beskompromisno i ludo zaljubljen u sopstvenu umjetničku viziju, uopšte petljao oko Amazona – ako već unaprijed nije odlučio da podijeli mišljenja filmofila novim filmskim „Roršahovim testom“? I testira živce čak i onih koji su supertolerantni na najluđe artističke vratolomije...
Pobrinuo se Refn da stvori čitav mit oko novog projekta. I to mnogo prije nego što je njegova serija ili - kako ga on zove - trinaestočasovni film „Too Old to Die Young“, napisan u saradnji sa Edom Brubakerom, postao dostupan na Amazonu.
Autentičan poziv
Između ostalog, umjesto da prikaže prvu i drugu epizodu u Kanu, kao što se to obično radi, Refn je insistirao da publika prvo pogleda četvrti i peti nastavak. Želio je da obezbijedi „autentično“ striming iskustvo koje je postalo normalno mlađim generacijama. Da se gledaoci uključe naglavačke, vide da li im se priča dopada i odluče da li žele da se posvete ostatku.
I neka to, nego je sličan savjet dao i onima koji su do nedavno čekali da Amazon objavi desetodjelni paket. Refn im je objasnio da uopšte ne moraju da pogledaju svih 13 sati, već ih je ohrabrio da počnu priču od bilo koje epizode i vide kako će ih „voziti“.
Kao što znaju svi koji su gledali njegove filmove „Valhalla Rising“ (2009), „Drive“ (2011), „Only God Forgives“ (2013) i „The Neon Demon“ (2016), Refnovi narativi nijesu kompleksni i vođeni gomilanjem obrta. U teoriji ovakav „poziv“ djeluje realistično i odgovarajuće. No, sada kada su sve epizode dostupne, jasno je da je Refn malo precijenio sebe.
Predugi sati
Tačno je: „Too Old to Die Young“ može se gledati izokrenutim redosljedom. Kad je u pitanju Refn, stil i atmosfera upravljaju volanom – a glavna priča se obično dosađuje listajući magazin na zadnjem sjedištu.
Ne bi vam bilo toliko teško da pohvatate što se događa ni kada biste izabrali atipičan striming put. Ali, lakše je pratiti narativ od „A“ do posljednje tačke. Priča o detektivu odmetniku Martinu (Majls Teler naštelovan na „Drive“ podešavanja Rajana Goslinga) ipak ima likova koji umiru ili nestaju i vraćaju se, što može biti konfuzno pri odabiru narativa koji se rjeđe bira.
Dakle, ako Refn nije isporučio obećani, potpuno inovativni i do sada neviđeni način konzumacije TV sadržaja – što to jeste uspio da učini filmom/serijom „Too Old to Die Young“?
Može se reći da je uradio isto što i ranije. Samo, sada su mnogo teže posljedice po nerve gledalaca. Jer, ovog puta nijesu prepušteni njegovim briljantnim, ali vrlo napornim estetskim igrarijama samo sat i po ili dva, već predugih 13 časova.
Brutalne slike
Kad je u pitanju optimistični pogled na svijet, džaba se Refn druži sa Alehandrom Hodorovskim i ima njegovu naklonost, prijateljstvo i profesionalno poštovanje. Toliko, da je Nikolas postao jedina osoba koja je „pogledala“ kultni „Dune“, najbolje nikad snimljeno ostvarenje svih vremena, tako što mu je maestralni čileanski psihomag jedne duge, besane noći prepričao film iz kadra u kadar.
Hodorovski, čiji je optimizam gotovo zarazan, nije uspio da poljulja Refnov cinični, nepodnošljivo nihilistički pogled na stvarnost. No, naučio ga je nešto važnije, posebno sada kada kritičari redovno kidišu na njegove filmove nazivajući ih oličenjem „stila koji je pojeo suštinu“.
Refn je, kao i Hodorovski ili Dejvid Linč, auteur u pravom smislu te riječi. Njegove vizije ne daju se kompromitovati, na koliko god noževa bile dočekane. Međutim, za razliku od Hodorovskog i Linča, Refn boluje od ega. Ili makar još nije naučio, kao ova dva velemajstora, kako da zamaskira potrebu da svi gledaju u njega kao u Boga i „priznaju“ ga kao (svog) autora.
U tom smislu, zbog osjećaja da vam u pojedinim momentima dobacuje: „Gledajte me, tako sam veliki.“ - padaju njegovi pojedini filmovi, iako se ne može reći da ne zavređuju duboko poštovanje. Ista stvar važi i za projekat „Too Old to Die Young“.
Refna ponovo zabolje peta za to hoćete li misliti da je pretenciozan. Došao je naoružan istim arsenalom bolesno izvitoperenih boja, neprirodnih dijaloga i uznemirujuće muzike, da vam pokaže nikad mračniju sliku zajedničke stvarnosti. I nema šanse da možete da ga ubijedite da je naš svijet iole manje brutalan nego što on misli da jeste.
Mrtvo carstvo
Glavni lik Martin varijacija je Refnovog prepoznatljivog junaka, pravednika koji na nasilje odgovara još vibrantnijim nasiljem, upadajući u egzistencijalnu krizu i ne znajući što da čini sa sopstvenim životom.
Njegovo okruženje je takođe totalno refnovsko. „Too Old to Die Young“ vrti se oko podzemlja gotovo distopijskog Los Anđelesa u kojem glavnu riječ vodi zlo u raznim oblicima, od meksičkih kartela, preko ruske mafije, do jakuza i silovateljskih magnata porno industrije.
U ovom svijetu, koji predstavlja rasističku, mizoginu, bolno netolerantnu Ameriku u malom, neonska svjetla nadjačavaju sjaj zvijezda, Sunca i Mjeseca. Glavno gorivo evolucije je brutalnost. Ljudi žive, hrane se, plešu krv. I dalje grade budućnost zasnovanu na brutalnošču, nesvjesni da će njihova zemlja propasti baš zbog toga što je utemeljena na nasilju.
Ukratko, Refn vidi i prikazuje Ameriku kao carstvo koje je odavno ubijeno rukom sopstvenih podanika, ali i dalje nastavlja da se koprca zato što mu još nijesu javili da je odavno mrtvo.
Obrnuti Sorentino
Mogli bismo da raspravljamo danima, ali ne biste pronašli režisera koji je u stanju da izazove toliko orgazama za oči baveći se estetizacijom nasilja. Pustite Tarantina i ekipu. Oni su jedno, Refn je nešto drugo. Nema većeg perfekcioniste, onog koji vodi računa o svakom, najmanjem detalju dok priprema kadar.
Refnove boje – bolesno ljubičasta, zelena, roza – gotovo da emituju zvukove. Darijus Kondži i Dijego Garsija doveli su fotografiju do perfekcije. Kadrovi gore sporo, možda najsporije do sada kad je riječ o Refnovim ostvarenjima, ali u ovom slučaju strpljenje je vrlina. Estetska nagrada stiže taman u trenutku kada pomislite da ne možete da izdržite ni sekundu napora više...
Pritom, što je vrlo važno, nasilje ulovljeno kamerom nije fetišističko. Nije tu samo da bi bilo tu, već je u potpunosti podređeno gradnji tog isušenog, moralno degradiranog svijeta koji toliko fascinira Refna.
Ako je Paolo Sorentino prvi režiser koji će vam pasti na pamet kada pomislite na jednog od najvećih filmskih lovaca ljepote, onda je Nikolas njegov pandan kad je riječ o estetici ružnog, prljavog, opskurnog. Što god mislili o njegovim filmovima kao o kompletnim djelima, teško možete da tvrdite da im fali začudno morbidne ljepote.
Umirući kosmos
Taj utisak dodatno pojačava uznemirujuća muzika starog znanca, kompozitora Klifa Martineza. Njegov elektronski potpis, to silno zujanje, hučanje, svi ti šumovi koje je ugradio u ovu apokaliptičnu sliku svijeta - bude osjećaj kao da boravite u utrobi umirućeg kita. Ili sjedite u srcu kosmosa u kojem planete polako prestaju da se okreću i odumiru.
Što je najjače od svega, poslije scena u kojima su vam Martinezove note prokopale rupu u stomaku, Refn odlučuje da se malo poigra i ubaci zeru komičnog olakšanja. Recimo da niko ko pogleda „Too Old to Die Young“ neće zaboraviti scenu u kojoj nakon talasa brutalnosti sa radija u automobilu počinje da se prosipa baladica „Mandy“ Barija Manilova. Kakav ludak...
U suštini, Refnu se ponovo najviše mogu zamjeriti odluke u vezi sa glumom i pisanjem scenarija. Dijalozi su još „proređeniji“, a kad se pretvore u monologe, poput onog o nadolazećoj apokalipsi, osjećate da su suvišni – em zbog odveć preduge razmjene pogleda i pauza između izgovorenih riječi, em zato što su neonski kadrovi već ispričali svoje.
Opet, Refnov zahtjev da gluma bude prigušena (toliko, da glumci u pojedinim momentima liče na lutke) nije oduzela uvjerljivost Teleru, a naročito ne Džonu Hoksu koji briljira u ulozi odmetnutog, nihilizomom otrovanog FBI agenta Viga. Niti je umanjilo uvjerljivost sjajne Džene Malone, koja baca pod noge u ulozi Dijane, naročito u sceni plesa u finalu.
Refn jeste mogao da spusti loptu i proba makar jednom da se odrekne etikete „tvorac art programa koji definitivno nije za svakoga“. „Too Old to Die Young“ jeste briljantan projekat, ali je istovremeno i robija, ma koliko voljeli ovakve otkačene art stvari.
Nadajmo se barem da mu je Amazonova noćna mora potrošila dovoljno kreativnog soka, tako da mu ne padne na pamet da nas malteretira makar jedno dvije-tri godine. Jer, ako Refn nastavi ovim tempom, postoji mala opasnost od toga da se čak i Hodorovski malčice „odljubi“ od njegove beskompromisne umjetničke vizije. M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ
