Istog momenta kada su odlučile da ožive „Men in Black“ bez Vila Smita i Tomija Lija Džounsa, blasfemične producentske glave iskopale su grob novom filmu Feliksa Gerija Greja. On jeste režirao zanimljiv dokumentarac „Straight Outta Compton“ (2015) i pristojan krimi-triler „Law Abiding Citizen“ (2009), ali da bi oživio i ovako umrtvljenu trodjelnu franšizu poslije toliko godina, i to bez dva šmekera koja su učinila prvi dio iz 1997. godine kultnim – morao je da bude mađioničar.
Rat sa krticom
Svima koji su bacili 114 minuta života na „Men in Black: International“, sasvim je jasno da Grej ne „bača magije“. No, spedevećena režija samo je jedan od mnogih razloga zbog kojih je kultni univerzum tajnih agenata koji se rokaju sa najvećim šljamom univerzuma zaslužio mjesto na groblju.
U četvrtom dijelu, umjesto neodoljivog zajebanta (Smitov agent J) i beskrajno simpatičnog zapovjednika (Džounsov agent K) dobili smo „internacionalni“ miks Zemljinih zaštitnika. Agent H (Kris Hemsvort), najveća nada londonskog MIB ogranka i M (Tesa Tompson), Amerikanka debitantkinja koja tek treba da se dokaže, pod budnim pogledima agentice O (Ema Tompson) i šefa High T (Liam Nison) - bore se sa krticom u sopstvenim redovima.
Duplog špijuna, pretpostavljate, pronalaze poslije „velikog obrta“ u predfinalu. Pobjeđuju ga lako i glupo, poštujući sva moguća pravila klišeiziranih, nepotrebnih nastavaka.
No, borba sa krticom samo je jedna od mnogih koje glavni likovi vode tokom cijelog filma. I jedina se završava uspješno. Jer, agenti H i M Nikako nijesu mogli da pobijede dosadne akcione sekvence, neupečatljivi dizajn, loš humor i tragično nešarmantni scenario Meta Holoveja i Arta Markuma.
Tor i Valkira
Zaista, kad bi u svijetu sedme umjetnosti postojala neka tajna agencija koja ima spravice poput neutralizatora sjećanja, koje agenti MIB koriste da izbrišu pamćenje neželjenim svjedocima – onda bi se njeni predstavnici odmah poslije ovog filma ustrijemili na kućne adrese Holoveja i Markuma. Zbog čega? Pa da ih „ozaborave“ i spriječe svaku mogućnost da im ikad više padne na pamet da se bave MIB franšizom. I bilo kakvim pisanjem.
Ili još bolje: umjesto da izbrišu sjećanja grozmornom scenarističkom tandemu, mogli bi da „ozaborave“ gledaoce. Nije da mnogi od nas nijesu razmišljali kako bi jedan omanji neutralizator sjećanja lijepo pao svakome poslije izlaska iz bioskopa... Ili se zapitali što su skrivili univerzumu da bi ih poslao da gledaju „Men in Black: International“, ako je tačna ona ponavljajuća replika iz filma da svemir ima način da vas dovede tamo gdje treba da budete, tačno tada kada ste tu potrebni...
Zaborav je jedini lijek kad je u pitanju ova scenaristička brljotina. Toliko posramljujuća, da ni vrlo pristojni glumci poput Hemsvorta i Tese Tompson, ni iskusnjaci kao što su Nison i Ema Tompson ne mogu da spriječe kolutanje očima.
Hemsvortu je osim boljeg scenarija očigledno potreban neko poput Taike Vaititija ili braće Ruso da ga usmjeri i izvuče njegov komedijaški potencijal. Njegova energija je ovdje ravna linija. Da nema jednog malog čekićastog omaža Toru, skoro biste zaboravili da ga je onako beskrajno šarmantno igrao u filmovima „Thor: Ragnarok“ (Taika Vaititi, 2017), „Avengers: Infinity War“ (2018) i „Avengers: Endgame“ (2019).
Jeftina skupoća
Nešto slično važi i za njegovu marvelovsku partnerku Valkiru. Sve što je Tesa Tompson pokazala ranije ukazivalo je na to da u njoj leži šarmantna ženska verzija Vila Smita i da će joj crno odijelo leći kao saliveno. Odežda joj i stoji perfektno, ali nažalost – nema tog oklopa koji je mogla da navuče da bi se zaštitila od ovako lošeg koncepta oživljavanja franšize.
Neko bi trebalo da javi holivudskim facama da publika očigledno ne pada na štancanje ženskih verzija starih, dobro poznatih priča. Ni „Ghostbusters“ (Pol Faig, 2016), ni „Ocena’s 8“ (Geri Ros, 2018) nijesu dobro prošli, iz istih razloga iz kojih nije i neće „Men in Black: International“. Nije fora da na posteru bude brdo žena. Fora je da budu dobre.
Osim režije i scenarija, problematičan je i dizajn. Akcione sekvence pršte od CGI šminke, a ne nude ni mrvu uzbuđenja. Odrednica „international“ iz naziva filma „opravdana“ je šetanjem radnje od Njujorka preko Londona do Marakeša, ali bez ikakvog iskorišćavanja vizuelnog bogatstva lokacija. U nove vanzemaljce uloženo je više novca, ali džaba – stari su bili jeftiniji, a mnogo upečatljiviji.
Dosadna korektnost
Sporedni lik Piončić, kojem glas pozajmljuje sjajni Kumel Nandžijani, djeluje kao slatki, okati dodatak koji je dodat kako bi umilostivio publiku i tako slatkast učinio da zaboravi na transfere blama koje osjeća svaki put kada ovo tupavo osmišljeno stvorenje progovori. O glavnim negativcima bolje da ne počinjemo. Neke salate imaju više mesa...
Opet, kad se sve sabere, vraćamo se na rešeto od scenarija. Od svih „najgorih“ stvari u vezi sa „Men in Black: International“ najteže padaju silni pokušaji bacanja fora, naročito oni koji u sebi nose notu „angažovanosti“. Poslije „X-Men: Dark Phoenix“ prošle sedmice, opet imamo film u kojem moćna i snažna i beskrajno požrtvovana i ljuta glavna junakinja aludira na to da bi se ženska odrednica mogla dodati u ime „firme“.
Da je film dokazao da je to zasluženo, možda bi naziv „Men and Women in Black“ imao smisla. Ovako, riječ je o ko zna kojem dosadnom i neiskrenom (!) politički korektnom momentu kojima (muški) Holivud pokušava da pokupi poene u eri pokreta „Me Too“.
Talentovanoj Tesi Tompson za nauk: ako želiš istinski moćnu i šarmantnu žensku ulogu, ne druži se sa tipovima poput Feliksa Gerija Greja. Čim Vil Smit i Tomi Li Džouns, pa čak ni Bari Sonenfeld, režiser prethodna tri dijela, nijesu željeli da imaju ništa sa ovim filmom – odmah se moglo znati što će biti sa franšizom „Men in Black“. Pokoj joj u duši.
Ocjena: 1/10
Režija: Feliks Geri Grej Uloge: Kris Hemsvort, Tesa Tompson, Liam Nison, Ema Tompson, Kumel Nandžijani Trajanje: 114 min
