Jedan olinjali glumac C kategorije će vas, u pauzi snimanja reklame o plavoj piluli za penzionersku potenciju, na pola pjesme ubijediti da je sve što u životu još želi da ga Džon Vejn ponovo upuca na velikom platnu... I to je sasvim dovoljno da znate kakve su to zvijezde na zapadu ka kojima vam puteve otvara Brus Springstin, na novom albumu „Western Stars“.
Sasvim običan dan u životu savršeno nebitnog neostvarenjakovića Springstin zna da učini potpuno epskim i kosmički bitnim. I to već onda kad treperavi gudači na uvodnoj „Hitch Hikin“ donesu meku, paperjastu podlogu za pohabane čizme umornog kauboja. Zatičemo ga tamo negdje između Teksasa i Nevade, među vrletima planina Kolorada ili u pustinji Nju Meksika, baš onoj koju je posljednjih godina proslavio jedan drugi odmetnik, Volter Vajt. U toj geografiji omeđenoj brisanim prostorom očaja i proste prepušenosti, sve što Springstin traži za svoje junake je novi početak.
Kalifornijski kantri
„Western Stars“ je cijela paleta života i likova, od kojih je svaki potpuno originalan američki arhetip i potpuno realna osoba našeg vremena. Slaže ih poput postmodernog pisca, brišući granice između narativnih žanrova i formi, ali i ljudskih sudbina. Jer svaka od njih je priča istog čovjeka. Znate onaj osjećaj kada letite kroz priče, vjekove i međe „Grobnice za Borisa Davidoviča“, da bi od početka do kraja imali osjećaj da vam Kiš servira priču iste osobe? Na toj liniji udaljenog horizonta gdje kratka priča postaje roman, svaka Springstinova kaubojska balada je karika mozaika istog putovanja. Dio je iste Odiseje od albuma, na kojem naš revolveraš Uliks istrajno grabi ka zapadu... I nada se drugoj šansi.
Muzika ploče „Western Stars“ je radijski zvuk koji je Brus Springstin slušao kao dječak. Kalifornijski kantri pop sa kraja 60-ih i početka 70-ih najpreciznije staje u ime jednog velikana, Glena Kembela. Ipak, Springstin tematski ne želi u Kaliforniju, ne grabi ka onom bulevaru slomljenih snova o kojem je pisao Džon Fante u „Putu za L.A.“ a pjevao Robert Plant u „Going to California“. Vrlo utopijski i opet vrlo postmodernistički, The Boss želi jedan kontinuum beskrajnog druma i vječitog početka tamo na pustom Jugozapadu, „na pola puta do okeana“. Ili preciznije: slika svijet vječite druge šanse, za one koji su prvu uspijevali samo žestoko da fulaju.
Karta za pobjedu
Baš zato, jednog promašenka rasklimanih zglobova, navučenog na tablete za bolove, sa umornom dragom zatičemo u mekoj i utješnoj „Tucson Train“. Taj voz koji se lomi i odjekuje kanjonom Kolorada nije samo njihova karta za pobjedu i ostvarenje. Njih dvoje su poput nekih kaubojskih Majstora i Margarite, kojima Voland-Springstin poručuje da „ne treba njima slava, mir njima treba“. A onaj glumac što žali za Vejnovim pucnjima i pesnicama tako liči na jednog veterana Drugog svjetskog rata u pjesmi „Sleepy Joe's Cafe“, koji malo spokoja nalazi otvarajući mali kafe-restoran u zaboravljenom gradu San Bernardino. Konačno, i na bezimenog junaka, princa mizerije pjesme „Hello Sunshine“, kojem će konačno granuti zora onda kad odbaci balast samosažalijevanja sa sedla.
Onaj roker u vječitom bijegu, koji je raskošan spisateljski talenat u godinama za nama dokazao u autobiografiji „Born to Run“, a potom na brodvejskim daskama opčinio Njujork u više od 200 izvođenja monodrame svog života, na albumu „Western Stars“ dirljivo je pokazao koliko mu je stalo do muzike. Do praznog lista papira, onog momenta tišine kada prvi put nakon niza godina zakorači u studio... Do one grozničave neizvjesnosti stvaranja, kada nije ništa više od lovca u mutnom, zaglavljen do za vrat u blatu potoka u kom mu je neko obećao koje zrno zlata. E, tom Springstinu više niko obraza nema da kaže - da je samo bogataš koji lijepo pjeva o sirotinji koju nikad nije upoznao.
Savršen smiraj
Zato je smiraj albuma savršen: pjesma „Moonlight Motel“ je poprište gorkih uspomena, jedna jeftina hotelska soba na izgubljenom auto-putu koja je davno svjedočila izgubljenoj ljubavi. Na takvom mjestu drugi put nakon toliko godina našao bi se samo neki vampir, utvara, izgubljena duša... Ipak, pjesma se lagano raspliće u neočekivanom pravcu, saznanjem da ta davno obećana budućnost nije propala. Već je, prosto, neka budućnost potpuno i trijumfalno drugačija, neočekivana u odnosu na bilo šta što smo nekad davno zamišljali...
Eto, za tu totalnu neizvjesnost naših života, tu nedokučivu sudbinu i futur koji se opire i grabi po svom čak i onda kad ga gravitacija naše proklete prirode vuče u rikverc - pjeva Brus Springstin. Gonjen treperavom glađu na zapadnom nebu, sve čemu se nada je ono „još jednom“ - novi početak. Uz obećanje: onaj voz za Takson što tutnji prerijom, čuva jedno mjesto u kupeu, za njega, za sve nas.
Stojan STAMENIĆ
Zvuk primjeren reljefu samotne Amerike
Iz pjesme u pjesmu postaje jasno koliko je Springstinu bio potreban ovakav, do kraja autorski i konceptom zaokružen album. Jer, to naravno nije bio „High Hopes“ iz 2014, celofan-ambalaža sa natrpanim obradama, ranije neobjavljenim ili retuširanim pjesmama. Za razliku od protestne grmljavine iz briljantnog „Wrecking Ball“ s početka decenije, zvuk ove ploče je razliven, umiren, pastelan i primjeren geografiji, reljefu samotne Amerike po kojoj grabi. Najbliži je vjerovatno „Devils & Dust“ iz 2005, posljednjem Brusovom istinski solo albumu. Nakon dugo godina, vjerovatno prvi put u ovom vijeku, imamo utisak da je Springstinova muzika jednako brižno pripremana kao tekst. To ni u kom slučaju ne znači pretrpanost i forsiranu grandioznost. Naprotiv - Springstin je znalački jake emocije i riječi smjestio u dostojanstveno sveden kantri pop, tako izbjegavajući i zrno prašine u galopu bespuća kojim grabi.
